Da je to partija belota i da se pobjeda računa samo prema adutima u rukavu, Dječje bi kazalište Branka Mihaljevića izašlo kao apsolutni pobjednik. Prvi im je adut svakako priča  Hansa Christiana Andersena jer baš svatko zna da (svako) ružno pače izraste u prekrasnog labuda. E, sad, dobra je priča važna, ali nije dovoljna i treba ju začiniti (po svom). Osim sjajnog glumačkog ansambla koji im je uvijek na raspolaganju, mudro su birali ostatak autorske ekipe. Ziheraški. Glazbu su povjerili Osječaninu Ivici Muratu, pa su mogli mirnije spavati. Ništa manje siguran izbor nije bila ni Saša Došen, čiji su kostimi i lutke bile apsolutni pogodak, kao i scenografija mlade Sheron Pimpi-Steiner, koje kao da su izrasle u istoj mašti. Pod vodstvom su ovih dviju umjetnica, svoj obol predstavi i izradi kostima, lutaka i scene dali i studenti Kazališnog oblikovanja na Umjetničkoj akademiji. Sve je to lijepo zaokruženo svjetlom Igora Eleka, a ne treba zaboraviti ni scenski pokret pod budnim okom Maje Huber. Preostalo je još sve to samo režirati i prije toga dobro dramatizirati.

No, ipak  predstava nije za 5! Ponešto je bilo klimavo. Činilo se da nesigurno pleše na rubu: komu je predstava namijenjena?! Pačićima ili odraslim labudovima? U kazalište su pohrlili svi jer su priču nebrojeno puta čuli, čitali, možda i gledali. A sada je sve to bilo uistinu lijepo, gotovo čarobno upakirano, zaogrnuto dražesnim kostimima predivnih, toplih boja, fantastičnim lutkama koje su glumci vješto i s lakoćom animirali (što nije uvijek slučaj), songovi su maštoviti, autentični i znalački integrirani, a ansamblu bi tek sitničavi išta zamjerili (premda se uvijek ističu oni najbolji!). Čak je i trajanje taman koliko traje i koncentracija najmlađih. A ipak – nešto ne štima. Priča o odbačenosti i tomu kako je teško biti drukčiji, nije baš došla do izražaja. No jesu neki zbunjujući elementi, poput rode (koja je umalo postala glavni lik!) koja se pravi važna i priča arapski. Pohvala Kristini Fančović, no mališanima je to bio apsolutno suvišan dodatak i nije pomogao ni simultani prijevod Bake, tj. Inge Šarić. Nije se malima svidio ni psić koji šarmantno natuca tamo neki isto tako nerazumljivi im francuski, iako je roditeljima bio zabavan taj sloj koji je klincima (razumljivo je) promaknuo. Kap koja im je prelila čašu bila je kada se taj ružni i simpatični pačić odjednom pretvorio u neku veliku bijelu pticu. Neočekivano. Mnogi su poviknuli: RODA! Možda je tomu kriva ona roda s početka priče?! Tko bi im zamjerio što su veliku bijelu rodu pobrkali s labudom, koji se odjednom pojavi, na nekoliko sekundi i – eto kraja predstave! Bez objašnjenja tko on uopće jest. Oni veliki, taj su čin preobrazbe i prvog leta nagradili lijepim, spontanim aplauzom, ali mališanima je mnogo toga bilo nejasno i neobjašnjeno. I sve možda malo presporo, unatoč brojnim songovima, koji su dominirali predstavom.
Ne znači to da je predstava koju treba izbjegavati i da ju publika ne će i nekoliko puta gledati. Opravdano jer vrvi onim što je peticu jest zaslužilo. Uistinu je vizualno dojmljiva, glazbeno dopadljiva, a glumački čvrsta i zaokružena. Majka Patka u divnoj interpretaciji Arete Ćurković bila je iznimno topla, otmjena i brižna, a ružno je pače Edija Ćelića bilo očaravajuće. Bez izgovorene je riječi, tek dosljedno ispuštajući zvukove, briljantni Edi opet nas je opčinio. I mali su pačići, mačak, koka, psić, ovca – bili apsolutno profesionalni i užitak za oko i uho. Od mladih lavića - već spomenute Kristine Fančović (koja je naučila arapski) i Srđana Kovačevića, do iskusnih Aleksandre Colnarić, Tihomira Grljušića i Inge Šarić.
Donjogradski će pačić, makar u naslovu bio i ružan, sigurno godinama žariti i paliti repertoarom, biti rado i igran i gledan.

Narcisa VEKIĆ