U Galeriji Kazamat, 21. ožujka, prvoga dana proljeća, otvorena je prva osječka izložba riječkoga umjetnika i docenta slikarstva na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci Damira Stojnića. Na izložbi pod nazivom “Posvećenje proljeću” predstavljeni su specifični akvareli koje motivski povezuje osjećanje proljeća i buđenja svekolike prirode, nastali u posljednjih 15-ak godina.

- Proljeće je razdoblje oz(r)ačeća zračno-peludnog kopuliranja; ili re-koncipiranja Sveočitavanosti; ili prokreacijskog obnavljanja svekolike povezanosti između zemaljske i nebeske prirode - kaže Stojnić, a za tematsko-motivsku okosnicu akvarela dodaje:

- Sve što ih povezuje osjećaj je proljeća, iako su nastajali u sva godišnja doba tijekom posljednjih petnaestak godina. Cvjetovi-gradovi-kašteli, ljudi-leptiri, pčele s košnicom u kornjačinom oklopu u čijem se 'saću' legu ljudski fetusi, eros i tanatos, proljetna depresija ili proljetno čišćenje... Tu se nalazi sve moje životno i od njega neodvojivo umjetničko nastojanje svedivo na nekoliko rečenica drevne indijske mudrosti, a one govore o transcendentnom 'vječnom proljeću' koje, nevidljivo i nespoznato, vlada i unutar ove, kemijske sfere nastajanja i (i)sparavanja materijalnih oblika koje je životodajni, potičući, transcendentni i imanenetni Pra-izvorni Du/ah.

Spomenuto se 'vječno proljeće' podjenako ogleda i u rađanju i u smrtnosti jer kao što rođenje predstavlja početak prljanja, smrt je njegov kraj. Čišćenje i buđenje života i smrti u konačnici postaju istoznačnice različitih stanja duha. Stojnić u svojim akvarelima koristi kemijski spoj hipermangan čiji se kristali mogu koristiti za čišćenje te ispiranje usne i vaginalne šupljine. Kada se izdignemo iznad doslovne razine Stojnićevih motiva i dalje ostajemo na području u koje je upisana težnja za (pro)čišćenjem od suvišnoga kojim ljudski jezik obiluje i istovremeno svojom lažnošću ispisuje (ne)dostojan nadomjestak intuitivnog uvida – onoga uvida koji jedini može reprezentirati čovjeka i njegovo postojanje – a tek inuitivno spoznata istinita riječ postaje tijelom začetim u čistoj i ispranoj utrobi svakoga cvijeta.

Djela Damira Stojića iz ovoga ciklusa posveta su proljeću i njegova potvrda, ali ne samo onom kalendarskom, nego i onom metafizičkom koje nas podsjeća na potrebu neprestanoga čišćenja, uzastupnoga buđenja, mogućeg orgazmičkog začeča i rađanja te bijega od hibernacijske tišine nerijetko puno praznije od ispunjene samoće u kojoj, čak i kada smo sami, možemo osluhnuti puninu Bića, Prirode, Čovjeka. Izložba ostaje otvorena do 4. travnja.