Crnogorskog kazališnog, televizijskog i filmskog glumca, ali i televizijskog voditelja, 38-godišnjeg Andriju Miloševića hrvatska publika zna kao Andriju iz popularne televizijske serije “Andrija i Anđelka”. No, prije malih ekrana, svoju je glumačku putanju započeo kao kazališni glumac. Svojom iznimno gledanom stand-up komedijom “Zlatni lančić od bižuterije” - zahvaljujući kojoj je doslovce obišao svijet (u dvije ju je godine odigrao 128 puta, od Australije, preko Afrike, do Sjeverne Amerike) - na Valentinovo se predstavlja i Slavoncima u osječkom HNK.

Osim predstave u 20 sati, zbog velikog zanimanja publike, održat će se i izvedba u 18 sati.

Nastupali ste u Zagrebu, Dalmaciji i Istri, a predstava u Osijeku je rasprodana!!! Prva izvedba, u 20 sati, u samo dva dana, druga za dan i pol, prodane su i karte za stajanje. Mi tomu baš ne svjedočimo često. Kako ste reagirali čuvši za to ? Jeste li to očekivali?

- Jako me razveselila vijest da je publika tako dobro reagirala. Prvi put gostujem u Osijeku i važno mi je da znam što publika osjeća i što misli o onom što radim jer zbog nje se i bavim ovim poslom. Gostujući po Hrvatskoj, ali i po cijeloj regiji i Europi i svijetu uopće, znam iz iskustva koliko ljudi željno čekaju trenutke smijeha, jer u ovom vremenu ima tako malo pozitivnih stvari.

U život Osječanki - vjerujem da će spolna podjela u publici biti okom vidljiva - ušli ste preko malih ekrana. Što je u životu Andrije Miloševića bilo prije: TV ili teatar?

- Prvo teatar, onda sve ostalo. Na sceni sam 22 godine i nikada me nije napustilo uzbuđenje kada trebam nastupiti ili početi raditi nešto novo.

U vašem se slučaju pokazalo dobrim receptom spojiti dva tako različita medija (ako kazalište možemo nazvati medijem). Uspjeh u oba zajamčen. Vas je odveo u sve kutke svijeta s ovom predstavom.

- Televizija, internet, film, kazalište - sve je to povezano i danas funkcionira paralelno. Internet je učinio svijet dostupnim u svakom trenutku i ma gdje se nalazite. Veza između tih medija dala nam je mogućnost brzo i učinkovito prikazati, najaviti i doći do publike, ma što radili i čime se bavili.

Ima li ova predstava nekog posebnog asa u rukavu, osim glavnog i jedinog glumca, da je baš planetarno uspješna?

- Nema. Glumac i publika. To je to. Trebalo bi biti dovoljno.

TV ima ekipu iza kamere, reflektore, kamere... činjenicu da se bilježi, ali se može ponavljati. Teatar pak ima živu publiku, koja budno prati. Što je lakše, izazovnije, glumcu bolji trening? Onako iskonski, s obzirom na glumački poziv.

- Za mene teatar. Nikada nisam ponavljao izvedbu, nikada ni jedna nije bila ista. Kazalište diše i živi svake noći i iznova, jedan život. Nisam glumac interpretator, nego stvaratelj i tako se odnosim prema redateljima i tekstu. Možemo surađivati, a nikako naređivati i sve ono što ovu ustajalu kazališnu scenu čini dosadnom. Glumac je umjetnik, životvorac. Ne nasjedam na koncepte raznih nagrađivanih prevaranata.

Kako u vašem životu izgleda ružičasta, a kako siva strana slave?

- Ja sam daltonist.