Sudeći prema rezultatima istraživanja o mladima koje je proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, mladi u Hrvatskoj su, kada je riječ o njihovim profesionalnim i drugim planovima i vizijama, neambiciozni, nekreativni i nepoduzetni.

Ako je tome tako - odgovornost za to uvelike treba tražiti u nepoticajnom obrazovnom sustavu, kao i u društvenim prilikama u kojima žive. Jer, što se tiče njihovih profesionalnih aspiracija, čak 80 posto mladih u našoj zemlji želi siguran posao koji će im osigurati egzistenciju. A, u Hrvatskoj je prva asocijacija na to “državni” posao. Nadalje, 40 posto imaju želju za dodatnom edukacijom i usavršavanjem, a samo trećina želi raditi neki društveno-koristan posao, ili imaju poduzetničke ambicije. Uzroke treba tražiti i u višegodišnjoj krizi što je rezultirala visokom nezaposlenošću koja je veliki uteg mladima u njihovim profesionalnim planovima. Jer, prema podacima HZZ-a, u nezaposlenosti u prvih šest mjeseci 2016. mladi participiraju s visokih 30 posto. Zabrinjava i podatak da se u tom vremenu na biro prijavilo 53.100 mladih osoba, što je 44 posto ukupno novoprijavljenih. I zato mladi priželjkuju sigurne poslove. Slušaju pritom i glas starijih – da im samo takvi poslovi jamče sigurnu budućnost, kao i život prema modelu “do mirovine na jednom radnom mjestu”.

Uz sve, mladima nije niti za zamjeriti, jer uronjeni su u hrvatsku stvarnost koja svjedoči da je najsigurniji posao onaj vezan uz državnu i javnu upravu, državna poduzeća, gradske uprave i poduzeća i slično, jer da ti poslovi jamče i sigurnu, redovnu i solidnu plaću te kvalitetna radnih prava, a što je u drugim sektorima, poput realnog, često “proizvoljna stvar”. Uz takav rezon, ispada da su mladi u Hrvatskoj u danom trenutku samo realni. Smatra to i mladi Đakovčanin Vedran Poljak. Odnedavno radi u Zagrebu, na portalu za poduzetnike.

– U ovakvoj nestimulirajućoj, neohrabrujućoj klimi, mladi su izgubili vjeru u vlastite mogućnosti i to ih koči. Boje se biti poduzetni jer stalno slušaju “kako je ovaj propao, pa je i onaj propao”. Nije za zamjeriti kada se traži siguran posao, jer vremena su kada treba biti jako oprezan, da se postojeće radno mjesto čuva. Stalno se ponavlja: Važno je da radiš. Moj primjer – u Zagrebu sam, počeo sam raditi, plaćam stan, hranu i režije i ne mogu samo tako olako krenuti u nešto drugo, novo, a i vidim ovdje mnogo potencijala i prigode za stjecanje iskustva - iskren je Vedran Poljak. Student je prava i grafičkog dizajna no, iako formalno ovaj mladi čovjek nije poduzetnik, ipak je poduzetan – iako još nije diplomirao, odlučio je zaposliti se i steći svoju kunu.

– Đakovo mi je postalo pretijesno, dosta frendova je otišlo izvan zemlje, ili u druge dijelove Hrvatske. Ne mogu čekati da mi padne s neba - kaže Poljak, no i znakovito poručuje kontra toga da su mladi nepoduzetni: “Svaki konobar danas, sutra želi otvoriti svoj kafić”.

Osječki sociolog Krunoslav Vukelić o rezultatima istraživanja kaže kako oni, zapravo, nisu neočekivani ni posebno drugačiji nego što su bili prije desetak i više godina.

- Mladi su praktički lakmus-papir i starijih generacija, s tim da su možda danas skloniji više nego neke prijašnje generacije otisnuti se i izvan zemlje ili promijeniti mjesto stanovanja unutar Hrvatske što su poslodavci prije često isticali kao veliki problem, nemobilnost radne snage općenito - kaže Vukelić. Možda je doista čudno, nastavlja, da svega 10 posto mladih izražava želju za znanstvenim radom, ali je to, s druge strane, dodaje, odraz i nekog realnog sagledavanja situacije.

– Moja je pretpostavka da se ovakva situacija neće bitno mijenjati dokle god ne dođe do nekih većih promjena u samom društvu, poduzetničkoj klimi, a pogotovo i u ovakvom klijentelističkom odnosu manje-više svih stranaka prema državnim službama. Osobno, parlamentarne i lokalne izbore sve više vidim kao vrijeme nakon kojeg se primjećuje pojačani rad kadrovskih službi državnih i javnih poduzeća i tijela - zaključuje Vukelić.

U poslovnoj zajednici, u HUP-u, ovakvim rezultatima istraživanja nisu iznenađeni.

- Oni su odraz stanja u kojem se nalazimo, odraz stava politike i društva prema poduzetništvu i privatnoj inicijativi. Mladi svoja mišljenja i stavove formiraju na temelju onoga što vide i čuju u okolini i medijima. S jedne strane vide javni sektor i državu u kojoj su plaće visoke, u kojoj nema mjerenja kvalitete rada i pozivanja na odgovornost i u kojoj se praktički ne može dobiti otkaz bez obzira na to koliko je netko loš u poslu ili koliko bilo loše stanje u zemlji. S druge strane je privatni sektor, poduzetnici i privatne tvrtke, u kojima se traži visoka predanost poslu uz mnogo sati rada, visoka produktivnost, stalno učenje i spremnost na stalne promjene, u kojemu se mjere rezultati svačijeg rada, a otkazi su itekako mogući u vrijeme krize i loših poslovnih rezultata. Pritom se i dalje na temelju pojedinih negativnih primjera sve poduzetnike prečesto olako tretira kao ljude sumnjivih namjera, s onu stranu zakona, izrabljivače koji ne žele isplaćivati plaće. Ako imaju prilike čuti poduzetničke priče onda pak čuju o tome koliko je teško poslovati u Hrvatskoj, o visokim porezima, kompliciranim zakonima, o prevelikoj birokraciji, o sporom pravosuđu, o nemogućnosti da na tržištu nađete radnu snagu. Stoga je logično da mladi ljudi biraju državne službe, da nisu zainteresirani okušati se u poduzetništvu. To je naravno za nas kao zemlju loše, jer su upravo poduzetnici i privatni sektor jedini generatori održivog i dugoročnog ekonomskog rasta - kaže glavni direktor HUP-a Davor Majetić.