Ne žali se, ne prosvjeduje, nego radi: Voćnjak širi stablima smokava, kivija i kakija
Objavljeno 30. srpnja, 2016.
CEREMOŠNJAK - Ne može se često naići na čovjeka koji s toliko životne energije i ljubavi obavlja svoj posao. Ugodno iznenađenje još je veće ako je ta osoba hrvatski branitelj i ratni vojni invalid koji ne pije tablete, ne kuka, nema vremena za prosvjede i ne galami oko Domovinskog rata, već se bavi poljoprivredom, koja je u nas okarakterizirana kao neperspektivna. Primjer Davora Goluba iz Našica govori kako je voćarstvo ekonomski isplativa grana poljoprivrede i kako onaj tko se njime bavi ne mora biti “rob”, nego “gospodin čovjek”, samo ako se vodi stručnim, suvremenim saznanjima primijenjenima u svakoj fazi voćarstva, od ideje da se posadi voćnjak do konačnog plasmana.
Voćarstvo isplativo
Davor Golub, diplomirani inženjer poljoprivrede, sa svojom obitelji voćarstvom se uspješno bavi dvadesetak godina. Radni vijek proveo je kao tehnolog u bivšem našičkom poljoprivrednom divu Hani te u Hrvatskoj vojsci. Imao je solidna primanja i želju da nešto radi i stvara, i voćarstvo mu se činilo kao dobra ideja. Još dok je bio aktivni vojnik, kupio je imanje u Ceremošnjaku i podigao šljivik sa 270 stabala. Pod šljivama ima jedno jutro, a pod breskvama i nektarinama dva jutra.
- Ne mogu biti stolar, zidar ili bravar kada za to nisam školovan. Bio sam tehnolog u Hani do rata, a onda sam u Hrvatskoj vojsci proveo 18 godina, nakon čega su me umirovili. U ratu sam imao dva ranjavanja. Primanja od mirovine nisu mi bila dovoljna jer je supruga, koja je radila u međunarodnom komitetu za izbjeglice, ostala bez posla. Prve šljive posadio sam 1994. i sljedeće dvije godine povećavao broj stabala. Nasad bresaka digao sam 2004. u Martinu, no to sada vadim jer mi se prošle godine osušilo 280 stabala, a 2011. godine 90 stabala. Ušla mi je bakterija u rane reza i fungicidima ne možeš tretirati. Na tom zemljištu posadit ću kukuruz i ječam – priča nam Davor dok nas provodi kroz besprijekorno održavan voćnjak, u kojem, osim raznih sorti šljiva, možete pronaći kruške, oskoruše, orahe, dudove, kajsije, dunje, pa i mediteranskog voća.
Raditi i učiti
Za sebe kaže da je osoba koja voli raditi, ali i učiti, pa se bez straha upustio u nešto o čemu svatko ima svoje mišljenje, ali nemaju baš rezultate. Srećom, Davor je znao razlikovati logično od nelogičnog, autentično od neautentičnog, stručno od nestručnog. Uz proizvodnju šljiva, bresaka i nektarina, obitelj Golub prva se u Slavoniji ozbiljnije posvetila i proizvodnji za naš kraj egzotičnog ljekovitog voća – smokvi, kivija i kakija, tj. japanske jabuke. Davor je ponosan na smokvik sa 70 stabala, koje navodnjava. Kaže da proizvodnja nije zahtjevna.
- Smokva traži motiku i vodu. Ovo je druga godina i smokve su počele roditi, što je prava rijetkost. Berba će biti u rujnu i listopadu, do prvog mraza. Ove godine će rod biti malen, a iduće očekujem i prvi komercijalni rod i tri puta veći volumen krošnje – kaže Golub, koji će se ozbiljnije posvetiti ne samo proizvodnji smokava nego i kivija i kakija.
- Proširit ću proizvodnju i posadit ću 50 stabala kakija i isto toliko kivija. To mi je dovoljno da u mjesec-dva jesenske prodaje ostvarim nekih 15.000 kuna zarade. Meni je to dovoljno – ističe Davor.
Bez megalomanije
Napominje da nije megaloman i da ne sanja velike profite, jer previše posla donosi stres, brige i probleme. Problema s plasmanom voća nema. On i supruga svježe ubrano voće prodaju na štandu u središtu Našica svaki dan te srijedom i subotom na tržnici.
- Moja dnevna prodaja je 200-300 kilograma voća. Iz principa ne dam voće u otkup. Deset godina sam radio s trgovačkim lancima, ali problem je bila sramotno niska cijena, nekorektnost u plaćanju i čekanje u isplati. Najisplativije mi je da sam prodajem, a što ne uspijem prodati, završi u pekmezu i džemu koje priprema majka. Nešto voća podijelim i prijateljima - kaže 49-godišnji Davor.
Naš domaćin ima i tri vinograda na različitim lokacijama. U Našicama u dva vinograda uzgaja stolno grožđe, a u Ceremošnjaku starinsku sortu, bijelu i plavu noju te vinogradarske breskve.
- Ovo što radim korisno je i zdravo, a uz to je biznis na čistom zraku u prirodi. Krizu moja obitelj još nije osjetila. Solidno živimo, naravno, uz mnogo volje, rada i truda – zaključuje Davor Golub.
Snježana FRIDL
70
stabala je u smokviku, koji Davor navodnjava i na koji je posebno ponosan
Ovo što radim je korisno i zdravo, a uz to je biznis na čistom zraku. Krizu moja obitelj još nije osjetila, zaključuje Golub
Durok svinje prodaje preko interneta u Zagreb i Istru
Golub se ne bavi samo proizvodnjom voća nego i hobi peradarstvom i svinjogojstvom. Pokraj šljiva u Ceremošnjaku ograđeni je prostor u kojem su kokoši za proizvodnju jaja te obor u kojem je deset durok svinja. U uzgoj spomenutih svinja uključio se prije tri godine, za vlastito kućanstvo, a prodaje ih kupcima u Zagrebu i Istru, i to, kaže, preko interneta. Svinje hrani mješavinom ječma, pšenice i sojine sačme, ali i voćem i jajima.
- Ljudi imaju predrasudu da svinje treba hraniti kukuruzom. Kukuruz ne dajem jer mu nedostaje aminokiseline lizin. Osim toga, pšenica i ječam imaju veći postotak bjelančevina od kukuruza. Ovo su svinje oprašene u ožujku i već sada imaju stotinjak kilograma - kaže Davor, čije svinje imaju svježu vodu, baru za kaljužanje, drveni ambar i drveće.
- Ostavio sam im jasen i bagrem, provukao im vodu, 400 metara od bunara, a svaki dan pojedu i 100 kilograma voća. Grozim se kada na televiziji vidim, recimo, najbolje hrvatske poljoprivrednike, svinjogojce, kod kojih vidite u oboru čisto blato i ni jedan grmić čičoke. To znači da je svinja gladna, da se muči, i ne može se najesti od klipova kukuruza. Pogledajte, hrana je u valovu, voće nisu pojele, ni jednu čičoku nisu iskopale, a ima 200 grmova. Kada ne dira čičoku, koja je puna slatkog gomolja, to znači da je svinja sita. Imam prostora za još 20-30 svinja, ali zašto biti pohlepan. Od pohlepe se ljudi razbolijevaju – poručuje Davor Golub.
Imam prostora za još 20-30 svinja, ali zašto biti pohlepan. Od pohlepe se ljudi razbolijevaju, poručuje Davor Golub