Nakon što su parne lokomotive završile u ropotarnicama željezničke povijesti, kako svjetske tako i hrvatske, skupa s uskotračnim prugama, minivagonima i minilokomotivama, negdje se ipak taj dio prošlosti pokušao i uspio sačuvati od zaborava.

U Baranji je primjerice poznat slučaj legendarnog vlaka “ćire”, izloženog na milost i nemilost zubu vremena i krađama dijelova u krugu nekadašnje beljske Šećerane, odnosno Škrobare. Ćiro bi trebao biti restauriran u Slavonskom Brodu, no zbog financijskih problema to još nije realizirano.

Svoj povijesni željeznički artefakt ima i Orahovica. Oznaka 80-81 broj je, serija i ime Kraussove lokomotive uskotračnog vlaka izrađene u Munchenu 1939. godine. Taj jedinstveni primjerak lokomotive u svijetu, orahovačka 'ahcigerka', krasi danas mali park nekadašnjeg željezničkog kolodvora u središtu Orahovice. Mnogi Orahovčani i ne znaju što imaju pred nosom, kakvu kulturnu, povijesnu i tehničku vrijednost. Svaki dan prođu pokraj nje, neki i prozbore - da, to je naš vlakić, a ne zapitaju se što je i tko je on, odnosno ona, jer ipak je riječ o lokomotivi. Pa čak spominju i ime “ćiro”, što nema apsolutno nikakve veze s tom lokomotivom.

Riječ je o orahovačkoj 'ahcigerki', lokomotivi serijskog broja 80-81, koji, bar onaj 80, pročitan na njemačkom znači ahcig, pa zato i “domaći” naziv 'ahcigerka'. Bila je to parna lokomotiva koja je vukla teretni vlak Gutmannovom željeznicom, a koji je prevozio građevinski materijal iz tvrtke Radlovac. Iako je taj vlak bio ponajviše teretni, imao je funkciju tzv. putničkog, jer je često prevozio i radnike od orahovačkog željezničkog kolodvora do spomenute tvornice.

No, vratimo se na početak ovoga teksta. Da, jedinstvena je to, posebna lokomotiva, jer ima radni pogon na šest osovina. Stručnjaci kažu da više nigdje takve lokomotive u svijetu nema, navodno još postoji samo jedna, negdje u Sjedinjenim Američkim Državama, no ova orahovačka je tu, stoji i čuva i svoj grad i njegovu povijest.

O lokomotivi je svoja sjećanja zabilježio i orahovački putopisac amater Ivan Grgurić:

- Naoko spokojna i mirna, 'ahcigerka' u svojoj nutrini čuva svoju bogatu prošlost. Tu počinje njezina priča. Ova dvadesettonska strojna masa, pravi div sa šestosovinskim pogonom, razvijala je brzinu i do trideset kilometara na sat. Vukla je i spuštala za sobom teretne vagone pretrpane kamenom i drvetom. Ravnomjerno su na spojevima željezničkih šina iza nje klopotali vagoni. Uspori malo na uzbrdici i zavoju ulazeći u Orahovicu. Teško dahćući probija se kroz tunel raslinja uz prugu. Ču-ču! Gusti dim suklja naokolo. A onda, osvane pogled na bujno i netaknuto zelenilo Papuka. Odmor za oči, raj na zemlji. Strojovođa to poprati prodornim piskutavim signalom i pusti paru. Evo, stižem! Danas s prizvukom nostalgije gleda niz Vučicu. Tu je svojom uskotračnom stazom svakodnevno prolazio i dimio taj vlak. Vraća to pogled na izblijedjela slova požutjelih stranica putopisaca i povjesničara. Prvi vlak u Orahovicu stigao je 2. siječnja 1907. Već sljedeće godine sagrađena je i željeznička stanica. To je izvuklo Orahovicu iz prometne zabiti. Punih šezdeset godina prolazili su vlakovi razgranatom željezničkom mrežom sve do kamenoloma i šumskih depoa. Zadnji put svoju paru iz kipućeg kotla ova je lokomotiva na orahovačkom kolodvoru ispustila 1967. godine i odvozila svoju posljednju vožnju iz Orahovice. Tog se događaja, s primjetnom tugom na licu, sjećao njezin posljednji strojovođa Franjo Šimić iz Orahovice. Ostala je u neuglednom i pomalo zapuštenom malom parku postavljena na tračnice. Žalosno je bilo pogledati kako s nje otpada boja, a rđa caruje. Šibale su po njoj kiše, snjegovi i oluje, a 18. siječnja 2007. olujni vjetar srušio je na lokomotivu golemu jelu. Mali park s prorijeđenom neuglednom grabovom živicom, staze u neredu, blatne.

No, Orahovica je svakim danom dobivala sve ljepši izgled. Na red je došao i mali park, i 'ahzigerka' u njemu. Svježe obojena, natkrivena, ograđena i osvijetljena. Kad je posao dogotovljen, slijedilo je svečano otvaranje. Dana 3. svibnja 2007. I lokomotiva je tada bila domaćin predsjednicima dviju država. Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić i predsjednik Republike Mađarske Laszlo Solyom sa svojim visokim državnim dužnosnicima nazočili su ovom svečanom događaju. Kinđuri se danas 'ahzigerka' usred uredno ošišane trave u sjeni stoljetnih lipa. Kao da krajičkom oka pogledava na grm lilastih zvončića uz šetnicu...

Spomenuo je Grgurić i Franju Šimića, danas nažalost pokojnog, no u Orahovici živi tadašnji rukovodilac radionice za lokomotive u Radlovcu - Antun Petruši ili, kako ga Orahovčani znaju - Baja, a preko malog istraživanja došli smo i do rođenog Zdenčanina Zvonka Ćurka, danas umirovljenog željezničara, koji živi u Osijeku i autor je nekoliko knjiga o slavonskim željeznicama.

Ćurak nam je ispričao zanimljivu priču kako je lokomotiva 'ahcigerka' spašena:

- Na Gutmannovoj pruzi postojao je niz parnih lokomotiva (od izgradnje do rušenja) koje su nosile serije 10, 20, 30, 40, 50, 60, 70 i 80, od kojih je u svakoj seriji bilo po nekoliko komada. Kako su se povećavale potrebe za sve većim količinama prijevoza, tako su nabavljane modernije i jače lokomotive. Tako je poslije Drugog svjetskog rata nabavljena i najjača lokomotiva serije 80-81 za potrebe manevriranja i prijevoza tovarenih vlakova kamenom iz kamenoloma Radlovac. O njoj sam pisao u svojoj knjizi - Slavonsko-podravska željeznica. Zanimljivo je kako je 'ahcigerka' spašena od rezališta za staro željezo. Naime, ovu je lokomotivu par dana prije (po naredbi) otpreme u rezalište grupa pružnih radnika na čelu s poslovođom radlovačke industrijske pruge Francom Metczgerom prenijela i prikrila u obližnji park. Bilo je to 1968. godine. Metczger je zbog toga imao dosta političkih i sudskih neugodnosti, ali ga je, kako se priča, spasio tada visoki političar iz Zagreba. Tako pruga ode u prošlost, nestade, ali ostade Orahovčanima vrijedan spomenik generacijama na ponos.

- Vidim da je lijepo zaštićen i da se održava - kaže Ćurak te iznosi još nekoliko zanimljivosti s, kako kaže, 'Gucine' pruge. 'Gucine' naravno zbog Gutmanna:

- Negdje 1962. godine prometnik Drago Prister iz Grudnjaka kupi u Orahovici štednjak. Štednjak ostavi na peronu sat-dva do polaska podnevnog vlaka kako bi ga prevezao u Grudnjak. Zamoli kolege da pričuvaju štednjak, a on ode u grad obaviti još neke poslove. Kada Prister dođe pred polazak vlaka, iznenadi se kad vidi da u peći gori vatra i da joj se ne može prići. Tako vlak ode redovito, a Prister ostade čekajući da se peć ohladi do večernjeg vlaka. Kasnije se doznalo da je peć naložio drvima i ugljenom vlakovođa Stevo Trninić, za osvetu Pristeru što ga je pred mjesec-dva prijavio zbog pijanstva u službi. Inače su zanimljivosti s 'Gucine' pruge mnogobrojne. Recimo, u vrijeme Austro-Ugarske željezničari su imali uniforme i činove po uzoru na vojsku, polazak vlaka se objavljivao trubom-rogom, putnici su se grijali zagrijanim ciglama koje su mogli mijenjati (hladne za tople) u pojedinim kolodvorima, red vožnje je održavao strojovođa podešavajući brzinu 'od oka', prateći tijekom vožnje brzinu promicanja telefonskih stupova (bandera), pa ako bi kasnio povećao bi, a ako vidi da dolazi ranije, smanjio bi brzinu vlaka. Zanimljive su i priče da su se u nekim selima karte kupovale za kokošja jaja koja su 'pretvarana' u novac i tako namirivala blagajna.

Na pruzi je bilo i pljački, posebno u Čarugina vremena, između Prvog i Drugog svjetskog rata. Tako je zabilježena pljačka drezine koja je nosila željezničke plaće koju je učinila Čarugina družina 1923. godine. Nekoliko pljački izvršili su i partizani, od kojih je jedna učinjena u Gutmanovcima tijekom noći sa 17. na 18. kolovoza 1943. Na pruzi je bilo i dosta nesreća. Treba spomenuti onu koja se dogodila 4. srpnja 1963. (na tadašnji Dan borca), kad je u 16.30 sati krenuo vlak iz Orahovice prema Belišću s četiri 'pulmana' (putnička vagona) i četiri 'G' vagona s klupama za omladinu. Pri prolasku pokraj hotela svi su putnici htjeli vidjeti pjevačicu pa su nagrnuli na tu stranu, a budući je tu bila i skretnica, došlo je do prevrtanja nekoliko 'G' vagona. Poginulo je sedam, a ozlijeđeno više od pedeset putnika. Vlak je vozio strojovođa Đuro Mesić, a u Mislavcu je radio kao prometnik moj otac Anto Ćurak - priča Zvonko Ćurak. Sve ove i te kako vrijedne i poučne uspomene možda malo više otvore oči onim Orahovčanima koje i ne znaju što je 'ahcigerka', što 'Gucina' željeznica, te upozori turiste ili putnike prolaznike što Orahovica u sebi ima. Putopisac Grgurić znakovito je u svojim crticama iz Orahovice zapisao i ovo: “Zastanite pokraj 'ahcigerke', čuvarice orahovačkih uspomena na mali vlak i davno minula vremena.”

(Stare fotografije iz obiteljske zbirke Duška Rađenovića te ostalih orahovačkih arhiva)