Svakog petka, već gotovo četvrt stoljeća, oni se okupljaju oko zapaljene svijeće i mole. Tiho, s mislima u vremenu prije devedeset prve, kad su njihova djeca rasla i odrastala, i kada su planirali budućnost.

I svake godine sve ih je manje. A između redovitih susreta oni još imaju snage redovito zajednički obilaziti i spomen-obilježjima označavati mjesta gdje su njihovi sinovi poginuli. Polože cvijeće, zapale svijeću, pomole se i još jednom, tko zna već koji put, proživljavaju one strašne trenutke kad su saznali da je prestao živjeti dio njih. Predsjednica Udruge roditelja poginulih hrvatskih branitelja Domovinskog rata Slatina – Orahovica Marija Maračić, uvijek ističe da su žalosnim i napaćenim ljudima u crnom međusobne ispovijedi najbolja terapija i jedini lijek.

Svake godine uoči Dana sjećanja na žrtvu Vukovara oni obilaze grobove branitelja. To su roditelji Zorana Balića, koji je s nepunih 20 godina iz Lovasa došao i poginuo u Slatini. To su roditelji dragovoljca Borisa Doroghazija, koji je u Vukovaru proživio svoje prve 23 godine i tamo ostao zauvijek tako mlad. To je i majka Tomislava Šestana, koji je bio 21-godišnji mladić kad je nestao 19. studenoga 1991. godine.

Marija Šestan još uvijek traži put koji će je odvesti do počivališta nestalog Tomislava, da poljubi zemlju na kojoj je posljednji put stajao, da pomiluje travu koja ga pokriva, da zapali svijeću i pomoli se za njega. Njezin suprug preminuo je neposredno prije ratnih događaja i ona je s tada maloljetnim sinom Hrvojem i svojom majkom došla u Slatinu. Poslije rata vratila se u obnovljenu kuću u svom Vukovaru, u kojoj sada živi sin Hrvoje sa svojom obitelji. Marija Šestan sada njeguje teško bolesnu majku u Vinkovcima. Tužna skupina roditelja još jednom je posjetila i Marince. Između Bogdanovaca i Marinaca 13. studenoga 1991. poginuo je 25-godišnji Vitodrag Maračić, sin predsjednice slatinske udruge. Vukovar je već bio okupiran i u nekoliko navrata hrvatske su snage krenule u proboj vukovarskog okruženja. U vrijeme najžešćih napada na Vukovar, u studenome 1991. godine, proboj su pokušale izvršiti dvije pješačke bojne 3. gardijske brigade. Upravo 13. studenoga krenula je velika ofenziva i dogodio se posljednji pokušaj proboja. Ne da se Vukovar oslobodi, nego da se spasi što više ranjenika i civila. Prvi put tijekom Domovinskog rata u toj akciji sudjelovala je cijela 3. gardijska brigada, ranije su to bile parcijalne akcije bojni i taktičkih grupa.

I Vitodrag je bio pripadnik Kuna, a njegovi suborci zbog nemirne kovrčave kose zvali su ga Curica. Brigada je krenula iz smjera Vinkovaca i preko Nuštra i Bršadina trebala je ući u Vukovar. Kad su prošli Nuštar, gardisti su čekali najavljenu artiljerijsku podršku, ali ona je izostala. Uslijedio je protunapad okupatora, u kome su poginuli mladići 3. gardijske, među njima i Vitodrag.

Vitodragovo mrtvo tijelo dopratili su njegov zapovjednik i dva suborca na otok Krk, gdje je na groblju u Puntu pokopan i njegov otac. Vitodragov brat Marinko, koji je na pokop došao s ličkog bojišta, slušao je bratova zapovjednika kako ponavlja da je to izdaja, ne shvaćajući u potpunosti značenje tih riječi.

– Kod svih časnika za koje sam znala i koji su mi bili dostupni, tražila sam odgovor na pitanje tko je naredio da se prekine paljba koja je bila podrška pješaštvu. Doznala sam samo da je to bila naredba iz Zagreba kako ne bi stradali liječnici bez granica koji su dolazili. Ne znamo koliko je to točno, ali podrška je prestala i Vitodrag je poginuo toga 13. studenoga. Kasnije su još mnogi pripadnici brigade poginuli. Ne želim nagađati što se tamo događalo, ali svi znamo da je pet dana kasnije Vukovar pao. Ja nisam imala snage otići i obilježiti mjesto gdje je moj sin poginuo. Razrušena kapela u Marincima kasnije je obnovljena, i tamo svake godine svratimo i molimo za Vitodraga - ispričala nam je neutješna majka Marija Maračić, koja je u kasnijim nesretnim okolnostima izgubila još dvoje odrasle djece.