Ako nam optimizma i manjka, bez smijeha ipak još nismo ostali. Netko će reći i da smo naglo postali duhoviti, da i najozbiljnijim problemima pristupamo sa zdravom dozom ironije i samoironije, jer kad već brod zvan Hrvatska ionako tone, bar neka orkestar svira do kraja.

Naravno, orkestar je u našem slučaju Vlada koja nas i dalje uveseljava hrpom besmislica dok odbrojava svoje posljednje mjesece do zaslužene smjene s vlasti. Izborima naravno, a ne ulicom. Jer ulica u Hrvatskoj ionako služi za kojekakve minorne parade i poneki brojniji protestni skup poput onoga Udruge Franak, koja je, budimo slobodni procjeniti, okupila u Zagrebu daleko više “bundžija” od prethodnih blijedih sindikalnih pokušaja izvlačenja svojih članova i nečlanova iz hladovine na ulice, parkove i trgove glavnoga i svih drugih hrvatskih gradova.

Daklem, u moru besmislica, oliti apsurda, proteklog tjedna, koje se doduše mogu motriti i kao posve ozbiljne stvari, ponovno su se iskazali hrvatski sindikati izjavom kako 1. svibnja više nema smisla slaviti! Naravno, 1. svibnja proslavljen je jučer uobičajenim središnjim maksimirskim dernekom u metropoli, uz obvezatni Bandićev grah, ali i u drugim gradovima, masovnije ili manje masovno, sindikalno ili nesindikalno, uz dužno poštovanje svih onih koji su se u vlastitoj režiji negdje na otvorenom opustili nazdravljajući prazniku rada, pa makar su mnogi i bez posla, odnosno rada.

No, vratimo se na onu opasku o besmislenosti obilježavanja ovakvog 1. svibnja. Doista, apsurdno je što to kažu sindikati koji su i sami odgovorni što se Praznik rada posljednjih desetak godina pretvorio u utrku za porcijom graha i besmisleno glavinjanje po Maksimiru, odnosno što je sve odavno preraslo u izletnički tulum, umjesto u iskaz radničkog zajedništva i konstruktivnog bunta. Drugim riječima, u zemlji u kojoj se besmislice gomilaju na dnevnoj bazi, spomenuta izjava sindikata pokazuje zapravo u kakvom apsurdnom stanju egzistira hrvatsko društvo dovedeno do ruba socijalne izdržljivosti, devastiranih moralnih, političkih i ideoloških vrijednosti, a sve zahvaljujući nesposobnosti vladajućih “struktura grijeha”, koje su eskalirale kroz HDZ-ove i SDP-ove vlade i koalicije.

Živimo daklem u svojevrsnom teatru apsurda. Smijemo se ne od sreće, nego od očaja kad vidimo i čujemo o čemu pričaju političari, premijer i ministri, a usput se i svađamo oko važnih i nevažnih tema, držeći se k'o pijan plota zacrtanih planova za zadržavanje (SDP) ili osvajanje (HDZ) vlasti na predstojećim parlamentarnim izborima.

U moru gluposti neke su već mjesecima konstanta. Primjerice, eksploatacija ugljikovodika (kako se to stručno kaže) u Jadranu. Jer i tako važnu temu s lakoćom smo banalizirali, uostalom kao i monetizaciju cesta, problem franka, javni i osobni dug i dugovanja, prenapregnuti državni budžet i još hrpu prevažnih stvari o kojima nam ovisi sadašnjost i budućnost. Kad smo kod bušenja Jadrana, svoj prilog trivijalizaciji strateških energetskih interesa ili strateškog očuvanja čistog ekološkog mora, dala je i mlađahna SDP-ovka na svom twitter profilu gdje je zagovornike platformi na Jadranu usrećila vlastitim lascivnim selfijem popraćenim izjavom kako je ona za - bušenje! Jadrana, naravno, premda fotke mogu, da prostite, sugerirati i nešto drukčije bušenje.

Oko Jadrana sad nešto zvoncaju i susjedi Slovenci, kao, oni su protiv postavljanja istraživačkih platformi na Jadranu koji je, kažu, i njihovo (makar minimalno) more, a bušenje se ne dopada ni Crnoj Gori, jer i oni imaju svoje teritorijalne jadranske interese, turizam napose, kao da ga mi nemamo. Mirela Holy ide još dalje pa upozorava Milanovića da će država plaćati masnu odštetu ako pristane pa odustane od dozvole za bušenje nafte u Jadranu. Naravno, Holy i njezin ORaH oštro se protive platformama u našem plavom moru.

Hrpa besmislica gomila se i u HŽ-u. Doduše, strojovođe su se smirili pa vlakovi urednije voze, dok zamjenski autobusi čekaju na sljedeću priliku. Na kapaljku se pušta i neslužbena informacija da će od iduće godine HŽ Putnički prijevoz biti dan (prodan, iznajmljen), strancima, što nije za čuditi jer preostala državna dobra poput HŽ-a, Hrvatskih voda, dakako i autocesta, te još koječega, i te kako su vrijedni kapital iz kojeg prodajom država može privremeno pupuniti rupu bez dna zvanu državni budžet. To, međutim, nije dugoročno rješenje, jer rasprodaja obiteljskog srebra strancima samo je korak prema gubitku i ono malo preostalih vrijednosti od nacionalnog značaja, a takva bi nam se, tvrde mnogi, privatizacija obila o glavu. Međutim, kad načelno opravdana inicijativa da se o autocestama odlučuje na referendumu dođe do Ustavnog suda, naš čuvar ustava i zakona žurno odbaci takvu mogućnost jer je navodno referendumsko pitanje protuustavno, pa se sve vraća na početak. I to je još jedna u nizu besmilica.

U međuvremenu traju prepucavanja SDP-a i HDZ-a, odnosno Milanovića i Karamarka, a svoj prilog zbrci daje i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, primjerice s “doniranjem” novca od izborne kampanje HDZ-u, koji će ga, nadajmo se, donirati potrebitima. Jel' tu nešto ne štima s porezom? Zbrka je i oko izbora, HDZ je spreman za bilo kada, a SDP nespreman sada, možda bude (spreman, za izbore, ne za Dom), u listopadu, pa onda možda u zadnjem zakonskom roku, početkom iduće godine, ili u najboljem slučaju - izbori će biti kad budu!

Možemo govoriti i o apsurdnima hrvatskog pravosuđa, apsurdima u slučaju Bandić, apsurdima u hrvatskom nogometu, apsurdima u svemu i svačemu, kao da smo u nekom apsurdistanu, a ne u zemlji koja je članica EU-a i trebala bi bar donekle normalno funkcionirati. Ali ne funkcionira, naprotiv, stanje je sve kaotičnije bez obzira na to što nas Vlada uvjerava u suprotno, čak i da se oporavljamo, da sve polako ide nabolje, da nećemo bankrotirati, dok se premijer, između ostaloga, hvali kako su on i njegova vlada jedini znali lupiti šakom o stol i zamrznuti tečaj švicarskog franka na “pristojnu” razinu od 6,39 lipa u idućih godinu dana.

Moglo bi se još nabrajati, ali i sve netom spomenuto, sasvim je dostatno za zaključak kako živimo u stanju konstatnih apsurdnosti, srozavanja u trivijalnost, umjesto podizanja u ozbiljnost, u nekakvom limbu gdje je normalo da laž postaje istina, a istina laž, u strategiji kaosa umjesto u strategiji razvoja, u jednom velikom kaledioskopu prijevara, manipulacija, svađa i podmetanja, visoke napetosti i niske tolerancije, u državi koju ni u najgoroj noćnoj mori nismo mogli zamisliti na početku neovisnosti i samostalnosti.

Ako smo daklem s ovakvim stanjem dodirnuli rub opstanka, dobro je da se još nismo sunovratili u ponor. Što znači da još imamo šansu izvući se iz gliba, kažu optimisti. Bilo kako god, ne preostaje nam ništa drugo nego zaključiti ovu “kuknjavu” otrcanom frazom kako je sutra novi dan, pa nam možda prekosutra ipak bude bolje. Eto, pao je broj nezaposlenih ispod 300 tisuća, pa je i to nešto. Valjda.

Piše: Darko JERKOVIĆ