LAPOVCI – Upravo jučer, prije 63 godine, “da” za cijeli život izrekli su pred oltarom u trnavačkoj crkvi Katica (rođena Lovaković) i njezin suprug Mato Petrović. Bili su to, sjećaju se supružnici, veliki, veseli svatovi.

- Svatovi su bili u Lapovcima, ali smo mi htjeli seljačkim kolima i konjima ići u Trnavu na vjenčanje. Te jeseni u nas je bilo devet svatova - prisjeća se Katica vremena prije više od šest desetljeća, kad su se svatovi pravili u jesen, jer tada je bilo i vina i rakije. Pitali smo Matu i njegovu Katicu kada su se i kako upoznali.

– Živjeli smo oboje u Lapovcima, u našem selu. Oboje smo bili čobani, našli se i eto, tolike smo godine u braku. Išli smo skupa tri godine prije nego što smo se uzeli. Meni je bilo 20, a Mati 19 godina, malo je mlađi od mene - kaže Katica s osmijehom dodajući kako je već s tom godinom bilo predodređeno da bude gazdarica u kući.

U braku su supružnici dobili dva sina, a sad imaju i praunučad. Nema, kaže Mato, čime se on i njegova Katica nisu bavili.

– Imali smo svinje, krave, čak i ovce - kaže Katica.

Mato je dugo godina držao “podrum” Pivovare Osijek.

– Držali smo jedno vrijeme paušalno i trgovinu - dodaje Mato.

Na upit kako su održali brak sve ove godine i dogurali do velike obljetnice, oboje odgovaraju kako ni sami ne znaju.

– U mladosti sam bila bolesna, bilo mi je važno samo da djecu othranim. Poživjela sam, hvala Bogu, već i praunučad dobila - kaže Katica.

Pitali smo i što je njihov brak održalo sve ove godine, na što su nam složno rekli kako je to ponajprije tolerancija. Ne treba, kažu, vatru raspirivati, nego gasiti. Danas vremešni supružnici žive sami, jedan je sin u Čepinu, a drugi živi malo dalje u selu. Unatoč godinama, jer Mato je '32. godište, vrijedni Lapovčani obrađuju zemlju, čak 20 jutara, dok se iz seoskog svinjca čuju svinje hranjene za skorašnju svinjokolju.

– Radim zemlju, ali više ne ide. Godine su to. Nema kakve mašinerije kod nas nema, od berača za kukuruz do preše za slamu i sijeno, plugova, svega - kaže Mato.

Još uvijek, dodaje, vozi auto, pa svoju Katicu kad je to potrebno odveze do liječnika u Đakovo. Ni njegovo zdravlje nije najbolje, trnu mu ruke pa ga je, kaže, liječnik pitao što je radio u mladosti.

– Bila su to teška vremena, išao sam i 'kirijat' u šumu, bila je kriza i obveze, moralo se - kaže Mato.

Njegov unuk Stjepan djeda podsjeća na zanimljivu priču iz prošlosti, kada je Mato svako malo putovao do Sarajeva, i tako 20 godina.

– Jednom tjedno sam išao u Sarajevo gradskom slastičaru. Nekako smo se upoznali i povezali, a njima su trebala domaća jaja. Tako sam ja godinama išao slastičaru u Sarajevo kod Principova mosta i nosio im po 2000 jaja koja sam otkupio u selu. Napunio bih dva kofera, dvije košare i na vlak u Topolje - prisjeća se Mato.

I jedno i drugo kažu kako im život nije bio lagan, no zajedništvo ih je očuvalo. I ljubav!