PAUČJE – Kada su se zadnji put vidjeli brat i sestra Mato Morić i Marija Peršić on je imao 25, a ona 20 godina. Bilo je to 1958. Otada ih je život iz rodnog im Paučja razdvojio i, kao što ni jedno pero ne može, ispisao roman. O njima, o obitelji, o sudbini da se brat i sestra neće vidjeti čak 56 godina. Susret ovih dana u Paučju, u dvorištu ruševne roditeljske kuće, odagnao je polustoljetne slike iz mladosti, sjećanje na Matu i Mariju na početku zrelosti i zamijenio ih izboranim staračkim licima u čijoj je svakoj bori uklesan težak život.

Za susret s bratom Marija je morala iz Australije! Dočekao ju je starac, bolestan, a u ruševnoj kući i neke stvari iz tog vremena. Marija je zadnja koja ju je tih 1950-ih oličila…

- Došla mi je sestra - govori ovih dana Mato u nevelikom Paučju koje Marija pamti kao veliko selo s mnogo ljudi… Sjećanje na vrijeme teške bolesti u djetinjstvu, kada pravim čudom ozdravlja, na vrijeme kada je obitelj bila imućna, s mnogo zemlje, šume, vršalicom i strojevima, radnicima, pa i s gostionicom, odlazak s obitelji iz sela za rata, povratak u Paučje i na zgarište kuće, zbog čega obitelj ponovno gradi novi dom. Danas je to ruševan kućerak…

- Bilo je to vrijeme neimaštine, gladi, bosih nogu, teškoga rada, predratnih zaliha nije bilo… Kada bi i došli do novca, otac je samo kupovao zemlju, jer, kako bi govorio, ona ne može propasti. Prijatelj moje braće Mate i pok. Ivana, Šimo Peršić, nagovara braću da bježe preko, u bolji život. Braća nisu bila kuražna, ali ja jesam - kazuje Marija, koja je u visokoj travi livade iza kuće sanjarila upravo o tome. No put je bio trnovit.

- Šimo i ja 1958. u tajnosti i od obitelji bježimo u Italiju, no uhvatili su nas u noći na granici. Nanjušio nas je graničarski pas… Odvode nas u zatvor u Sežani, gdje ostajemo 12 dana. Nema kreveta, samo daska i deka, sve puno miševa… Preslušavali su nas, pitali zašto bježimo, a mi kažemo: Za bolji život. Odvode nas u zatvor u Slavonski Brod, gdje smo bili tri mjeseca - prisjeća se tih olovnih vremena Marija.

Čim je pušten iz zatvora, par opet bježi preko granice, ali sada u pet popodne, i to uspješno. Nose sa sobom samo goli život i ono na sebi. Pješače 30-ak kilometara, javljaju se policiji i čekaju “pasoše” da emigriraju za Australiju. Čekali su tri godine, u izbjegličkom logoru pokraj Cremone gdje uvjeti, kaže, nisu bili loši. U kampu se par ženi i dobiva sina Stanislava. Put za Australiju trajao je 24 dana.

U Australiji se borba za goli život nastavlja radom na poljima šećerne trske.

– Nismo imali ništa. Spavali smo u onome što smo sami napravili od drveta, slame… - prisjeća se Marija.

U tim uvjetima rađa im se kći Lily. Iz trske u duhan pa opet u trsku… Obitelj seli u Brisbane, no brak ulazi u krizu pa se Marija i Šimo nakon 13 godina razvode. Troje djece (u međuvremenu je rođen i Željko), ostaje s majkom. Marija se zapošljava u šećerani, a potom u bolničkoj kuhinji, gdje je radila 33 godine. Sve vrijeme bori se da djecu izvede na pravi put, a u međuvremenu i otkupljuje kuću… Danas je u mirovini, djeca su svoji ljudi, ima unuka.

Uspomene na selo i obitelj nisu izblijedjele. Dugo se dopisivala s braćom, no nisu joj nagovijestili kako žive.

– Mato me samo molio da dođem. Znam, nije ni njemu bilo lako, sa'ranio je njih petero - majku, oca, brata, sestre… Žao mi je i teško što se nismo mogli vidjeti i prije, no znam da se neću vratiti u Australiju, a da ga nisam zbrinula - odlučna je Marija, hrabra žena koja za svoj put kaže:

- Bio je to težak život, ne bi to svatko mogao pregurati…