U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim "facama", u kojima ovaj put ustavni stručnjak Tomislav Levak pokušava iz sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.

U proteklih tjedan dana imenovan je u dva važna državna tijela – Stručno povjerenstvo predsjednika RH Ive Josipovića za ustavna pitanja te Etičko povjerenstvo za praćenje izbora hrvatskih zastupnika u Europski parlament 25. svibnja – i to kao jedini iz Osijeka pa je red došao na Zvonimira Lauca, uglednog pravnog i ustavnog stručnjaka. Prvo smo se autostopom jedva dovezli iz Baranje do Osijeka, a zatim nas je u dvorani u suterenu Učeničkog doma Hrvatskoga radiše razbio u partiji stolnog tenisa. Nakon toga smo se s njim i njegovim bratom Antom ljuljali na dječjem igralištu u "njihovom" parku Zrinjevac, a na kraju nam je uz čaj tumačio koje promjene Ustava RH planira predložiti. Prije nego što je otišao kartati belu sa susjedima, u opuštenom i ležernom razgovoru otkrio nam je "drugu stranu Hanzike".

Ustavom je svakom građaninu RH zajamčena sloboda govora i izražavanja misli, no vi ste ovaj Laganini intervju mogli i odbiti. Zašto niste?

- Nisam jer mi se sviđa takav žurnalistički pristup koji je atraktivan, ležeran i koji poznatije ljude s osječkim korijenima rasvjetljava s nekih drugih strana. Vidi se da imate širok dijapazon interesa i sugovornika. Rado sam pristao, jer sam se rodio u Osijeku, pripadam tom gradu i volim ga.

Da ste kojim slučajem ipak odbili, na koju biste se odredbu Ustava eventualno mogli pozvati kao objašnjenje?

- Nema posebne ustavne odredbe, osim one vezane uz slobodu. A sloboda znači i prihvatiti i ne prihvatiti. To je stvar ukusa, ali i neka vrsta društvene odgovornosti.

Zbog vas nekoliko prezime Lauc poznato je u Osijeku, ali zapravo vas baš nema mnogo ovdje, zar ne?

- Nema. Mi "vučemo" podrijetlo iz Hercegovine. Moj otac je rođen u Studencima, pokraj Ljubuškog, a majka u Trebinju. Spletom okolnosti otac, inače domobranski časnik, dobio je premještaj u Osijek. Na žalost, on je nestao na Križnom putu u Bleiburgu, kad sam ja imao samo 16 mjeseci pa ga se i ne sjećam.

Koliko je utjecalo na vas to što ste odrastali bez oca?

- Nije previše. Jedino vjerojatno ne bih bio toliko emotivan i senzibiliziran, više bi do izražaja došle neke muške osobine. Odgojili su me majka i njezina obitelj – baka, deda, tete... Vremena su bila teška, poslijeratna, no imali smo lijepo djetinjstvo. Brat Ante i ja odrastali smo i sazrijevali u jednoj skromnoj, ali uljuđenoj i poštenoj obitelji koja nas je naučila osnovnim etičkim vrijednostima i poštivanju svakoga, a i ministrirali smo kod franjevaca. Zanimljivo, rodio sam se u Radićevoj 48, a igrom slučaja ujesen, jer sam napunio 70 godina, umirovit ću se u istoj ulici, gdje su zgrade Pravnog fakulteta.

Brata i vas fotkali smo u parku Zrinjevac, gdje ste se igrali kao djeca. Sjećate se nekih posebnih igara?

- Sjećam se da je onda Zrinjevac mnogo ljepše izgledao, bez ove ružne sportske dvorane u sredini parka. Bilo je više zelenila u kojem smo uživali. Najčešće smo igrali nogomet, glavomet i ostale igre s loptom. Kasnije smo vozili bicikle i tako... Jako je bilo važno da sam se od malena igrao. Baš sam se volio igrati i družiti s prijateljima.

Siguran sam da ste kao klinac svašta skupljali.

- Joooj, jesam, kao i svi drugi. Na primjer, etikete s kutija za šibice koje je proizvodila Tvornica žigica Drava. Skupljali smo i poštanske marke, sličice nogometaša i značke. Nemam više ni jednu od tih kolekcija, one su ostale samo u mojoj uspomeni.

Iste stvari skupljao je i aktualni rektor osječkog Sveučilišta Željko Turkalj. Znači li to da vam je neispunjena želja postati rektorom? (smijeh)

- Ha-ha-ha... Ne. Sve što sam želio biti u životu, postao sam.

Zbilja? Moje informacije govore da ste kao mali gradili neku drugu karijeru na sceni.

- Dobro ste informirani. Kao klinac glumio sam u Pionirskom kazalištu u Gornjem gradu, koje je preteča današnjeg Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića. Bio sam dobar i dobijao glavne uloge, recimo Mačak u čizmama, ili patuljak Kijavko u "Snjeguljici i sedam patuljaka". Vera Svoboda tada je glumila Snjeguljicu. To su bile odlične predstave s vrhunskim režijama Ivana Martona, Ivana Baloga... Brat Ante malo se ljutio, jer je on stalno dobijao sporedne uloge (smijeh), ali ih je odlično odradio. U školi sam uvijek recitirao i pjevao u zboru, javno nastupao, ali kasnije sam krenuo drugim putem. To iskustvo i talent mnogo su mi pomogli u akademskoj karijeri.

Kako to mislite?

- Gledajte, akademska zajednica zahtijeva i trening kako nastupati, kako glumiti... Ja volim reći da postoje "glumci" i "crnci", a neka drugi prepoznaju tko kome pripada. Ja sam više "crnac" manje "glumac", premda znam i odglumiti kad i ako treba. (smijeh)

Ma nemojte? U kojim to situacijama?

- U svima gdje treba. Znate što – jako je važno vladati sobom i imati jedan svoj unutrašnji mir. Kad sad gledam u retrovizor života, vidim koincidenciju s ustavnim pravom. Važno je imati neku svoju ravnotežu i smiraj, ne "talasati", kako bi rekli "oni preko". Pronaći model ponašanja koji nije uzburkan, ali i te kako reagira kad se prijeđu neke granice.

A kakvi ste bili na sportskom terenu?

- Nisam bio žestok. Sport me naučio kako se fer boriti, kako dostojanstveno podnijeti i pobjede i poraze. Volio sam sve sportove s većom i manjom loptom, najviše nogomet i stolni tenis. Ping-pong je tada bio jako razvijen u Osijeku i djelovalo je nekoliko klubova, a ja sam poluamaterski igrao za Metalac OLT. Njegove prostorije bile su na današnjem Vijencu Ivana Meštrovića, gdje je sad onaj park uz Europsku aveniju i Trpimirovu ulicu. Išlo mi je, bio sam jako dobar, prvak Slavonije u pionirima i juniorima. Igrali smo u jakoj ligi pa sam par puta odmjerio snage s legendama, Dragutinom Šurbekom i Antunom Stipančićem. Naravno da sam izgubio. (smijeh) Kad sam otišao na fakultet, prestao sam aktivno igrati, a danas zaigram samo rekreativno.

Procijenite rezultat između nas dvojice u ozbiljnoj partiji stolnog tenisa.

- Na dobijena dva seta? U oba biste ostali "ispod male". Dakle, ako igramo do 11, ostali biste ispod 5. (smijeh)

I ja mislim. Što vas je ponukalo na bavljenje pravom?

- Oduvijek me zovu Zvonko, i danas. No, u mlađem dobu znali su me zvati i Hanzika, što je essekerski izraz za pjetlića koji je uvijek skakao i kukurikao... (smijeh) Razlog je što sam od malena poput pjetlića skakao zbog nepravde. Otkada znam za sebe imao sam taj osjećaj za pravdu. Kad sam kao mali nešto krivo napravio, majka bi mi često dala po turu. Ako sam bio kriv, povukao sam se i šutio k'o bubica. Međutim, ako nisam bio kriv, a ona me samo krivo pogledala, ja bih urlikao, vriskao, bacao se po podu, pravio scene... (smijeh) Taj poriv valjda je razlog što sam se odlučio za pravo.

A koje su vas to škole pripremile za studij?

- Išao sam u Četvrtu osmogodišnju školu koja je preseljavanjem stalno mijenjala pozicije. Prvi razred sam pohađao u vježbaonici, u zgradi sadašnjeg Filozofskog fakulteta. Poslije je preselila u Tvrđu, u današnju zgradu Ekonomske škole pa u prostorije Hrvatskog doma, kasnije Ugostiteljsko-turističke škole na uglu Radićeve i Ulice Hrvatske Republike. Kao srednjoškolac išao sam u gimnaziju "Ivo Lola Ribar", gdje sam stekao dobro znanje.

Je li točno da se ipak niste mogli odmah odlučiti za studij?

- Aha. Znao sam da me privlače društvene znanosti, ali ne točno što. Zato sam otišao u Zagreb na profesionalnu orijentaciju, na čijem testiranju su mi potvrdili da je to moj afinitet i rekli da mogu studirati što god želim iz društvenih znanosti. I odlučio sam se za pravo, jer mi je ono nekako najegzaktnije.

Žalite li što ste morali otići na studij u Zagreb?

- Ne, dapače. Istina, nisam baš imao izbora, jer tada nije bilo Pravnog fakulteta u Osijeku, a i Ante je već studirao u Zagrebu. No, mislim da je dobro otići studirati iz sredine, jer mijenjaš način života, postaješ ozbiljniji i odgovorniji. To je bilo veliko iskustvo za mene. Te 1962./1963. studij prava izgledao je ovako: na faks se upisalo 1.300 studenata, a na drugu godinu uspjelo je proći samo nas 13 posto. Znači, ti si samo jedna brojka koju dijele, a tek na 3. ili 4. godini postaješ subjekt i možda ti zapamte ime. Znao sam doći na ispit u 8 sati ujutro, a doći na red tek u 7 sati navečer. Na taj način očvrsneš. Sa mnom je iz Osijeka studirala samo jedna kolegica pa sam se ja vezao uz neka druga društva.

Ako se ne varam, s vama u ekipi u studentskim danima bila je i izvjesna Višnja Hog. (smijeh)

- Ha-ha... Da, tvoja teta koja je studirala psihologiju zajedno s mojim bratom. Uvijek sam se čudio i zavidio im kako su oni polagali ispite. Njih je na psihologiji bilo malo i mogli su se profesorom dogovoriti oko termina. Za nas na pravu to je bilo kao bajka. Bili smo odlična ekipa.

Zbog čega ste se u mladosti bavili autostopiranjem?

- Brat Ante svima nam je otvorio oči kako se može putovati bez mnogo novca kojeg ionako nismo imali. Počeo je autostopom putovati po Europi, a poslije dvije godine i ja sam to počeo raditi. Osim što je jeftin, autostop je i jako zanimljiv, makar je malo naporan. Vidiš i doživiš svašta, jer se susrećeš s ljudima, svakome gledaš u lice, pričaš s njim... Vidiš kako se doista negdje živi, a ne samo da avionom doletiš u neki glavni grad i razgledavaš ga par dana.

Imate li nekih zanimljivih anegdota ili neugodnih scena s tih putovanja?

- Neugodnih, srećom ne, osim što nas često nisu htjeli povesti... (smijeh) Ta dva ljeta, koliko sam autostopirao, u paru smo uvijek putovali jedan kolega i ja, a pamtim kad nas je jedan američki pilot vozio preko prijevoja Alpi. Jako je jurio, a kazaljka na brzinomjeru stalno je bila relativno niska. Tek kasnije skužili smo da je on brzinu mjerio u miljama, a ne kilometrima! Dakle, sve gotovo puta dva. (smijeh)

Jeste li možda čitali knjigu "Vodič za autostopere kroz galaksiju"? Ili gledali film "Autostoper"?

- Nikada me autostopiranje nije privlačilo kao tema knjiga i filmova. Inače, volim čitati i gledati svašta, imam širok krug interesa, premda često moram čitati samo stručne knjige.

Otkud to da ste se nakon studija vratili u Osijek?

- Nakon što sam fakultet završio u roku, za četiri godine, vratio sam se u Osijek, jer su mi tu bili obitelj i prijatelji, tu sam bio vezan. Prvi radni odnos bio mi je u Belju, a kasnije sam bio zaposlen i u Tekosu i u Domu zdravlja Osijek, ovdje čak i kao pomoćnik ravnatelja. Ukupno deset godina radio sam na raznolikim pravnim poslovima, što mi je, zajedno s položenim pravosudnim ispitom, bila odlična priprema za posao na Pravnom fakultetu.

I, kako ste onda došli na Pravni fakultet? Preko neke "štele"?

- Joj, ljudi uvijek pričaju "doveo te ovaj ili onaj", a mene je vodstvo fakulteta regularno pozvalo na razgovor. Na faksu sam počeo raditi 1976., što znači da sam u 33., u Isusovim godinama, krenuo od nule u akademskoj karijeri, kao običan asistent. Nakon toga upisao sam poslijediplomski studij u Zagrebu i magistrirao u roku, potom doktorirao u Osijeku u roku i sve je nastavilo ići svojim tijekom.

Dakle, niste preskakali nikakve stepenice u akademskoj karijeri?

- Ne. Neki moji kolege krenuli su kao predavači, ali to se nije pokazalo dobrim, jer praktički imaš status profesora i nemaš poriva da što prije okončaš svoje usavršavanje. Sve sam išao postupno – asistent, znanstveni asistent, docent, izvanredni profesor, redoviti profesor pa redoviti profesor u trajnom zvanju. Bio sam i prodekan i dekan u dva mandata. Takvo napredovanje mi je odgovaralo, jer nikad nisam želio nikome ostati dužan i da me drži u šahu. Najbolje je biti nezavisan i svoj. To nije bilo lagano, ali je dugoročno uvijek bilo isplativo.

Hoćete reći da ste danas zasluženo član Etičkog povjerenstva? (smijeh)

- Mislim da jesam. Nikada mi se ništa nije moglo predbaciti, jer sam uvijek smatrao da su, kakve god bile političke i društvene prilike, uvijek najvažniji bili struka i znanje.

Pravni fakultet su nekada, zbog velikog broja profesora članova HSLS-a, zvali "žuti fakultet". Zbog vas također?

- Nikad nisam bio član ni jedne političke stranke pa ni liberala. Nikada mi se nisu sviđali demokratski centralizam ni stranačka stega. Bio sam jedino svojedobno član Saveza komunista Jugoslavije. Kad sam počeo raditi u Belju, učlanili su me, a prihvatio sam jer je to tada bilo uobičajeno. Nikada nisam bio ni u jednom partijskom tijelu, međutim, spletom okolnosti bio sam na 14. i posljednjem Kongresu SKJ, kada se Partija raspadala. To je bilo zanimljivo vidjeti.

Recite, otkud baš - ustavno pravo?

- Volim ustavno pravo, jer ne zalazi previše u detalje, a daje generalan okvir društvenog ponašanja i pravila igre za sve građane – ljudskih prava, temeljnih vrednota i drugo. Takav sam i po prirodi: ne zalazim ni u što previše dubinski, ne zanima me uska specijalizacija. Imam širok krug interesa pa redovito pratim i medije, stalno i Glas Slavonije.

Moram priznati, meni je ustavno pravo bilo prilično dosadno. Kako na njega gledaju ostali studenti?

- Čini mi se da ga smatraju dosta suhoparnim, što nije točno. Sjećam se kad mi je jedna studentica došla na konzultacije i nakon 15-ak minuta razgovora o materiji, ona me pita: "Joj, profesore, smijem vam nešto reći". Ja odgovorim: "Smijete, kako ne". A ona mi kaže: "Znate što? Lako je vama tako lijepo predavati ustavno pravo i promišljati ga, kad vi to volite". (smijeh)

Da nisam prekinuo studij prava, stigao bih i do polaganja kolegija nomotehnika kod vas. Molim vas, objasnite široj javnosti što to znači?

- Znam da zvuči malo čudno, ali ukratko – to je vještina, znanost o pisanju, čitanju, tumačenju i primjeni pravnih propisa. Inače, ja sam doktorirao na temu "Teleološki aspekti Ustava". Teleologija je filozofska metoda koja proučava čovjekovu svrhu i svrhovitost, a pamtim da su je studenti uvijek brkali s teologijom i bili zbunjeni. (smijeh)

Iskreno, tko je najveći stručnjak ustavnog prava u RH? Vi?

- Ima ih niz jako dobrih, ali ipak Branko Smerdel.

Otkrijte, što biste danas prvo promijenili u Ustavu RH? Sad ćete opet imati priliku.

- Mi ustavni stručnjaci u Hrvatskoj uvijek smo sjajno surađivali i bili umreženi. Ustav nam je kvalitetan, ali uvijek mislim da može biti bolje i kvalitetnije. Apsolutno bih njime regulirao pitanje regija i regionalizacije lokalne samouprave, i to u skladu s tradicijom. To je preduvjet daljeg razvoja. Kad pitate običnog građanina kome pripada, sigurno će znati reći – Slavoniji, Međimurju, Istri i tako dalje. Umjetno krojenje kojekakvih županija nije se pokazalo dobrim. Država treba čuvati nacionalni identitet, dok regija, kao takva, treba biti otvorena prema Europi i svijetu. Za to se zalaže i Hrvatski institut za lokalnu samoupravu, HILS, koji smo osnovali prije 15-ak godina.

Sviđa mi se to. Kako bih ja mogao postati članom vašeg HILS-a?

- Ne treba ništa specijalno. Samo se vaše ideje trebaju poklapati s onima koje smo mi, većinom pravnici, imali kad smo ga pokretali i da budete aktivni. Tada smo prepoznali da Hrvatska ima državu, ali još nema razvijeno građansko društvo. Drago mi je zbog svih ideja koje smo afirmirali i što je HILS postao prepoznatljiv, više u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Na osnovu njega postao sam član Nezavisne skupine Vijeća Europe za lokalnu samoupravu. Sve Vlade u svoje su programe stavljale HILS-ove ideje, poput decentralizacije i regionalizacije, ali nitko se, na žalost, nije usudio ući u njih. Decentralizacija dobija legitimitet tek sada, pod izlikom krize. To nije dobro. Izlaz je u lokalizaciji. To je način da se sačuva identitet i tradicija od pošasti globalizacije.

Autor ste mnogih pravnih propisa i knjiga te dobitnik niza priznanja i nagrada. Na što ste posebno ponosni?

- Ponosan sam što sam već triput bio član nacionalnih stručnih povjerenstava i radnih skupina za izmjenu Ustava. Zadovoljan sam i što sam bio član niza saborskih odbora i drugih povjerenstava. Odlikovan sam i ordenom "Bljesak" RH, kao ratni dekan i Redom Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića za poseban doprinos u području znanosti. Osječko-baranjska županija dodijelila mi je i Povelju lokalne samouprave.

Vaša bogata biografija i predavačka djelatnost mogu se pronaći na internetu. Ipak, iznesite - gdje ste sve predavali i gdje sada predajete?

- Osim na Pravnom fakultetu u Osijeku i Zagrebu, još uvijek predajem u Mostaru, a bio sam i gostujući predavač i sudjelovao sam u konferencijama i tribinama u nizu američkih gradova, u francuskom Strassbourgu i Parizu, u mađarskom Pečuhu, u Italiji, Poljskoj, njemačkom Augsburgu, albanskoj Tirani, nizozemskom Haagu i dalje.

Pretpostavljam da onda dobro stojite sa stranim jezicima?

- Od stranih jezika znam dobro engleski i solidno latinski, malo i njemački. Hendikep mi je što nisam imao prilike usavršiti strane jezike kao ove mlađe generacije. Priznajem, dosta mi fali znanje francuskog, jer je on jedan od temeljnih pravnih jezika, iako ga dosta mogu iščitavati i prepoznavati.

Iskreno, zar niste nikada željeli biti nešto drugo u pravnom području? Odvjetnik, sudac...?

- Nikada! Posebno ne državni odvjetnik, jer nisam spreman na temelju indicija presuđivati u nečijem općem ili višem interesu, države, partije, ili nekog trećeg. Imao sam ponuda postati ustavni sudac ili pučki pravobranitelj, ali nisam prihvatio takve aranžmane. Nikad mi nije palo na pamet otići iz Osijeka na duže razdoblje. Volim putovati, no uvijek sam bio sretan kad sam vidio ploču s natpisom Osijek. To je grad koji me umiruje, koji poznajem i s kojim živim. Nisam želio petkom odlaziti i nedjeljom dolaziti s vrećicom u ruci.

Čak ni u Domovinskom ratu niste poželjeli otići?

- Tek tada ne! Bio sam ratni dekan Pravnog fakulteta u Osijeku, želio sam po svaku cijenu održati instituciju i u tim uvjetima, što sam i uspio uz veliku solidarnost kolega. Dio profesora tada je napustio instituciju, ali to je njihova odluka. To je bilo posebno vrijeme, recimo nas pet obitelji, susjedi u Savskoj ulici, za vrijeme općih opasnosti probili smo puteve i povezali naša dvorišta i provodili dane zajedno. Do tada su uvijek govorili "Što je ovaj Lauc uvijek neki namrgođen i ozbiljan...", a onda su shvatili da to baš nije tako. I danas se svake subote i nedjelje družimo, kartamo, nekada preferans, sada belot. Volim kartati, jer to je i igra i natjecanje.

Nabrojite mi članove vaše uže obitelji.

- Imam prekrasnu suprugu Mirnu, s kojom živim u našoj kući u Savskoj ulici i dvoje djece, Vedranu i Borisa, oboje u braku, s Damirom, odnosno Vlastom. Imam i tri unuka. Najstariji je 18-godišnji Fran, izuzetno talentiran za sport i donekle umjetnost, tu je i 15-godišnji Sven koji ima veliku intelektualnu razigranost te jednoipolgodišnji Nikša kojem ću se posebno posvetiti u mirovini. Jako smo vezani pa i danas svake subote organiziramo zajednički ručak, sve u aranžmanu moje supruge i ponekad njezine sestre Slavice. Moje je jedino da poslužim piće. (smijeh) Ponajprije dobro vino, no bude tu i sokova, piva i "oštrog".

Vino je neki vaš porok?

- Ne, jednostavno volim popiti kvalitetno vino, rijetko pivo. Ne pušim, a od ostalih pića kavu pijem samo prije podne. Radije popijem neki čaj.

Čekajte, vi se ne bavite kućanskim poslovima?

- Ne previše. Niti ne stignem. Moje je najčešće da iznesem smeće pred kuću. (smijeh) Sve za ove subotnje ručkove – od kupovine i nabave hrane preko kuhanja do spremanja – na najbolji način odradi moja supruga. Ako se "zalomi" da ja nešto skuham, to je isključivo fiš. To sam naslijedio od punca, posrijedi je cijeli jedan ritual.

To stvarno dosta odudara od vaše "krute" slike u javnosti.

- Pa da. Volim se opustiti uz tamburice i slavonsku glazbu, što bi se reklo, malo bećariti, istina, dosta suzdržano sad kad sam u krugu obitelji. (smijeh) No, volim i zapjevati i popiti u društvu. Slušam potpuri svega – od klasike i opere preko tamburaša i klapa do pop-rocka. Sve osim narodnjaka. Kao mlađi imali smo prekrasno društvo u Osijeku, išli kuhati fiš u Aljmaš i na pecanje u Baranju koja nam je sa svojim jeftinim bircuzima bila atraktivna i za noćne izlaske, svake subote i nedjelje.

Kakav je vaš privatni "dress code"?

- Privatno najčešće ne nosim ni odijela i kravate, ležerniji sam. Ovako se odijevam za fakultet i druge službene i svečane prigode, kad smatram da je primjereno. Valja imati na umu da smo mi akademski građani svakodnevno na ispitu ponašanja, govora i pisma.

Tko vam je u rodu uspješni osječki znanstvenik Gordan Lauc?

- On je jedan od dvojice Antinih sinova i jako sam ponosan na njega. Drugi Antin sin se zove Davor.

A tko je Ana Lauc, moja kolegica iz iste generacije sa studija prava?

- Čuo sam za nju. Ona samo nosi isto prezime i poznavali smo njezine roditelje, no nismo u izravnom rodu.

Što mislite o projektu vašeg brata Ante Lauca o sinergiji tri kapitala – fizičkog, intelektualnog i financijskog?

- To je suština svega. Pritom smatram da je apsolutno najvažniji moralni kapital, znači poštenje. Naravno, važan je i intelektualni kapital, znanje, ali i socijalni, jer moraš se umrežavati u timove, ne možeš biti Robinzon. Toleranciji i fer-pleju naučio me sport. Nikada ne treba prijeći granicu faula da dobiješ crveni karton.

Za kraj, imate vi priliku mene pitati bilo što, a ja vam moram odgovoriti. Izvolite.

- Neću vas pitati zašto niste završili pravo, bitno da ste položili ustavno. (smijeh) Zato ću vas pitati: Koliko vam je u kasnijem studiranju kulturologije pomoglo što ste prethodno počeli studirati pravo?

Dosta. Kao prvo, shvatio sam kolika je razlika studirati nešto što volite u odnosu na pravo koje mi nije sjelo. Zatim, nisam želio dopustiti sebi zeznuti i drugi fakultet, a i pravo me malo uozbiljilo u pripremanju ispita, jer ja sam po prirodi kampanjac.

- Drago mi je. Napišite i obranite diplomske ispite što prije.