Ovakve bi članke trebala čitati naša Vlada pa da umjesto automobila plati školovanje djevojčici i kupi joj hrane i odjeće”, jedan je od mnogih komentara na tekst Glasa Slavonije o siromašnoj Josipovčanki V.K. koja u svojoj potresnoj ispovijesti priznaje da njezina obitelj preživljava jedući pseću hranu. “Istina, bolna, nezamisliva”, “Sva sam se naježila”, “Sramota me države u kojoj živim”, “Pročitala sam i počela plakati”... nizali su se komentari na Glasovim internetskim stranicama i profilu na Facebooku. Cijeli su dan zvonili redakcijski telefoni, zvali su i kolege iz drugih redakcija, tekst Darka Pejića prenijeli su mnogi internetski portali, mailovi su se nizali... Kolegu je nazvala uplakana čitateljica, jedva nalazi riječi kojima bi opisala koliko ju je dirnula tuđa teška sudbina. Čitatelj iz Josipovca priznaje: “Tužno je što se danas živi tako da ne znaš koliko netko u tvom susjedstvu teško živi. Odmah smo se jutros organizirali, molimo vas, dajte nam adresu, želimo pomoći”. Zovu i iz Hrvatske pošte, s Odjela velikih korisnika. Jedna je djelatnica ujutro pročitala tekst u Glasu i odmah je potaknula kolege da pomognu. “Naši nam poštari često prenose na kakve sve nesretne obitelji nailaze radeći svoj posao. A mi onda pomognemo, koliko možemo”, kažu nam. Poštar će već danas odnijeti njihov paket tužnoj Josipovčanki, no, kao i mnogi drugi ljudi dobra srca, nije im važno da novine spomenu njihova imena. Humanost ne mora imati ime i prezime, slažu se. Svima je zajedničko jedno - žele pomoći, i to odmah!

Bez nepotrebne administracije, pretresanja prava, obveza i nadležnosti, govorancija i političke promidžbe, građani su, kako je to napisao jedan od njih na Facebooku, odlučili podijeliti i ono malo što imaju. U jeku rasprave o dužnosničkim automobilima i snižavanju plaća za iznos od kojeg neki preživljavaju cijeli mjesec, tzv. obični ljudi opet su pokazali da, iako pritisnuti svakodnevnom borbom za vlastitu egzistenciju, nisu postali imuni na tuđu muku. Pitanje je samo znaju li oni koji se zaklinju u socijalnu državu koliko još ljudi tu, oko nas živi od konzerve hrane za pse, ali su preponosni da bi to drugima priznali?

 Ivana Rab Guljaš