Gladni smo i željni svega. Da nam nije pseće hrane koju dobivam od udruge za zaštitu životinja za četiri psa koja sam udomila, ne bismo preživjeli - počela je svoju potresnu ispovijest 67-godišnja V. K. s josipovačke pustare, gdje živi s unukom i bolesnim sinom te psima koji su tko zna odakle dolutali do njezine kuće. I njih je ta dobra duša prihvatila jer zna što je nevolja.

“Da ne uzimam od pasa pseću paštetu, crijeva i iznutrice, svi bismo troje već odavno umrli od gladi”, kaže nam u razgovoru koji smo vodili u humanitarnoj udruzi “Rijeka ljubavi” koja će toj obitelji nastojati pomoći koliko god bude mogla. Onaj jedan obrok iz Pučke kuhinje, na koji naša boležljiva i skromna sugovornica ima pravo, ali često ne može otići po njega jer nema kako i čime, mora podijeliti na tri dijela.

- Da mi nije unuke, već bih se ponovno pokušala ubiti. Zakoniti sam joj skrbnik jer su mi sina branitelja prevarili pa je ostao bez svega, čak i bez djeteta. Naime, unuku sam uspjela izvući iz doma gdje ju je država bila smjestila pa smo sada ipak sretni što smo, čak i ovakvi jadni kakvi jesmo, ponovno zajedno i živimo opet kao obitelj. Samo da mi Bog da još toliko da poživim dok unuka ne završi te dvije-tri godine škole koliko joj je ostalo do kraja da može početi raditi. A onda neka i umrem, neće mi biti žao. Zapravo, ovako gladna, sita sam svega, nije mi do života. Negdje sam vidjela da se ljudi ubijaju tabletama i alkoholom pa sam i ja pokušala isto, ali su me spasili - jecajući priča V.K. dodajući da svaki ručak, ako ima što u lonac staviti, “zasoli suzama”.

- Plačem jer ne mogu ništa priuštiti ni sebi ni unuci, ne idem ni k liječniku jer što ću kad nemam novca da doplatim lijek koji mi prepiše. Jako volim svoje pse i da mi redovito ne donesu za njih hranu kojoj je prošao rok trajanja, naš bi tanjur bio poprilično prazan. Na jelovniku su nam pseća pašteta s majonezom, gulaš od životinjskih crijeva, iznutrice na sve načine... - priča Josipovčanka.

Kaže da ima i nešto vrta, ali tek toliko koliko može sama okopavati. Od toga si pripremi nešto za zimu.

- Tavu imam, ali već odavno ničim nije bila zamašćena. Kod nas se na šporetu i u stanu odavno nije osjetio miris pečenog mesa. Ne pamtim kad smo ga jeli. Meni, doduše, meso i ne treba, kao ni bilo što drugo. Moj je život gotov, moram jesti samo da smognem snage pomagati svojim ukućanima. Prevrćem po kontejnerima, neke je to stid, ali samo da znate da nađem ponekad i dobru hranu. Čovjek pojede svašta kad nema što drugo. Na pijaci između nogu piljarica često znam pokupiti i lišće kelja ili nekog drugog zelenila. One bace, neke me i kinje što skupljam... No meni i to valja za ručak pa šutim i plačem u sebi radosna jer ću opet imati nešto svojima staviti skuhano na stol. Krivo mi je što me ismijavaju, pa ne kradem, nego ih pitam - govori V.K. Skromno kaže da kad pomisli što bi najradije pojela ako bi joj netko ponudio da joj ispuni tu želju, ponajprije pomisli na mlijeko i sir.

- I jogurt bih rado popila. Ponekad si kupimo nekoliko litara mlijeka, a i to nam je previše za ovo malo novca što dobijemo. Pokupim negdje pokoju bocu, to nam bude za kruh. Nekad sam znala nešto prodati i na pijaci, ali nemaju ni drugi novca pa se ništa ne trguje. Vučem torbu do pijace i natrag, a novčanik ostaje prazan - priča naša sugovornica.

- Dobili smo tri metra drva za cijelu zimu. Hladno nam je, dolje nam je goli beton, nemamo ni namještaja u tih 28 kvadrata. Grijalicu na struju ne smijem ni pomisliti upaliti, jer tko će mi, zaboga, platiti tu struju? Ni od rodbine nema nitko da nam pomogne, a neki od njih još me i kude što sam preuzela brigu o djetetu i sinu na sebe. Nisam valjda dijete trebala ostaviti u domu ili na ulici?! Pa to je dijete jako dobro i pažljivo i prema tati i prema meni. Skromna je, ni telefon nema kao drugi, a kamoli kompjutor. Nema ona uvjete ni da piše zadaću normalno, a kamoli tehničke novotarije. Pitam se je li došlo vrijeme da nikome ni do koga drugog nije stalo. Nije to prije tako bilo! A sada, da mi nije u pomoć pritekla 'Rijeka ljubavi' i Štefica Čučak, svisnuli bismo već odavno. Hvala im na svemu. Sad se i sin malo smirio. Ne pokušava se više ubiti, a grozim se od pomisli na koje si je sve načine do sada htio skončati život - vješao se pa su ga spašavali, polio se benzinom jednom, ali su ga u zadnji tren zaustavili da se ne zapali... Jao, meni! Pa policija je svako malo dolazila dežurati oko njega da si nečim ne naudi - priča V. K. dok joj se grlo steže.

S ljubavlju priča i o svojim psima, kojima je nadjenula imena nakon što ih, kaže, udruga nije mogla uzeti u azil, ali su joj umjesto toga ponudili sterilizaciju kuja i hranu za njih. “Dok je meni moje Višnjice, koja je slijepa, dvije Curice (obje se kujice odazivaju na to ime), Kuki i Lile, bit će valjda i njima i nama nešto pojesti”, tužno zaključuje Josipovčanka koja sa svojom obitelji živi tu, pokraj nas.