U rješavanju gospodarskih sporova zainteresiranih stranaka mirenjem i drugim izvansudskim načinima u Hrvatskoj, a kako bi se pritom izbjegli dugotrajni, neučinkoviti i skupi sudski procesi, u svome desetogodišnjem razdoblju postojanja velik doprinos dao je i Centar za mirenje Hrvatske udruge poslodavaca, na čelu s direktoricom Milkom Kosanović.

Povod je to i i za razgovor za Glas Slavonije.

Što ste kroz djelovanje HUP-ova Centra za mirenje konkretno u rješavanju sporova do sada učinili, te kako se ono odvija u posljednje vrijeme? Koliko, pak, u ovom trenutku Centar za mirenje HUP-a vodi postupaka mirenja i kakav oni imaju trend, te koliko dugo obično traju?

- Kroz HUP - Centar za mirenje u protekle dvije godine prošlo je gotovo 400 predmeta, što je, možemo slobodno reći, jednako toliko preveniranih sudskih sporova. Radilo se uglavnom o bankarskim sporovima i u većini slučajeva banke i klijenti su uspjeli doći do zajedničkog rješenja. Ove godine bilježimo manji priljev predmeta pred Centar, najviše radi isteka razdoblja od godinu dana u kojemu su HUP i HUB snosili sav trošak postupka, i koji je na temelju toga za građane bio besplatan. Što se tiče vremena rješavanja, manje složeni predmeti rješavaju se u prosjeku na 2-3 sastanka, složeniji traju nešto duže, ali se većina riješi unutar 1-2 mjeseca.

Mala zemlja s ozbiljnim problemima

Koliko je Hrvatska nakon ulaska u EU u obvezi više sporove rješavati mirenjem i što se na tom planu čini, te koliki bi njihov udjel u ukupnom rješavanju sporova bio za našu zemlju objektivno prihvatljiv?

- Ulaskom u EU nisu se stvorile nikakve dodatne obveze za Hrvatsku o tome pitanju, no sasvim sigurno ulaskom na EU tržište i otvaranjem mogućnosti poslovanja s EU kompanijama, naša ugovorna poslovna praksa će se sigurno mijenjati. Naime, klauzula o mirnom rješavanju sporova uobičajena je sastavnica svih poslovnih ugovora u zemljama Europske unije, ugovori ponekad sadrže i arbitražnu klauzulu, koju većina ugovornih strana ipak ne preferira zbog visokih, a od mirenja drastično viših, troškova postupka. Što se tiče udjela u ukupnom rješavanju sporova, koji bi za nas bio prihvatljiv, možemo slobodno reći da se svi sporovi koji se mogu riješiti bez suda trebaju riješiti mirnim putem. Mi smo mala zemlja s ozbiljnim financijskim problemima, poduzetnici i građani vrlo teško servisiraju i svoje redovne obveze, i zaista nikomu ni u puno bogatijim društvima ne pada na pamet ”zlostavljati” sustav nepotrenim sporovima i troškovima. Nedavno je predsjednik Vrhovnog suda, Branko Hrvatin, na jednom uglednom skupu o mirenju rekao da bi pred sudove trebalo dolaziti samo ono što se ne može riješiti drugačije jer inače ćemo se pretvoriti u sudsku državu. Time je naglasio kako bi medijacija i drugi izvansudski načini rješavanja sporova trebali biti prvi izbor i zainteresiranim strankama i sustavu.

Što u posljednje vrijeme HUP dodatno čini kako bi se sve više sporova rješavalo u okviru te njegove izvansudske institucije i koliko ste time zadovoljni?

- Ono što je dodatno potrebno učiniti i u kom smjeru idu trenutne inicijative HUP-a je prilagodba regulatornog okvira potrebama sustava i njegovih korisnika. U tom smislu potrebno je različitim stimulativnim i destimulativnim mjerama pojedine vrste sporova otkloniti od sudova i usmjeriti na mirenje. Tu prije svega mislim na sporove bagatelne vrijednosti, ali i primjerice individualne radne sporove gdje se vrijednost mirenja ne može mjeriti jedino financijskim segmentom ušteda nego ponajprije vrijednostima očuvanja međusobnih odnosa i rješavanja problema obiju strana bez produbljivanja konflikta.

Što, prema vašem mišljenju, treba dodatno učiniti kako bi se dao novi zamah snažnijoj implementaciji mirenja u Republici Hrvatskoj. Koliko se mirenja u Hrvatskoj potiču s razine države te komu može biti u intersu da se taj način rješavanja sporova u gospodarstvu ne razvija pa i ometa?

- Regulatorni okvir svakako treba prilagoditi na način da s jedne strane stimulira stranke na mirenje, ali svakako da ih se u sporovima u kojima država ne nalazi interes u angažiranju sudskog aparata, primjerice već spomenuti bagatelni sporovi, stranke na različite načine destimulira da koriste formalni, skupi sudski aparat. Za to je potrebno nekoliko regulatornih zahvata, koji nisu jednostavni, ali su nužni, promjena pravila parničnog postupka – uvođenje mirenja kao proceduralne pretpostavke za određene vrste sporova i promjena tarifnog sustava. Jedino na takav način od suda možemo otkloniti besmislene postupke. Druga vrsta stimulacije je direktno financijsko sufinanciranje postupaka na način, kao u Nizozemskoj ili Velikoj Britaniji, gdje država snosi trošak prva 2-3 sata mirenja, koliko je u pravilu i dovoljno da se ovako jednostavni sporovi riješe.