Podaci kojima iz dana u dan svjedočimo ukazuju da je Hrvatska, kada je riječ o nezaposlenosti, posebice mladih, među najgorima u Europi.

Prije dva dana je u roku od samo 24 sata broj nezaposlenih povećan za doista strašnih - 1.000 osoba. No ljudi nisu brojke i iza svake od njih krije se jedna manje ili više potresna priča, ali i nikad izgubljena nada. Razgovarali smo s nekolicinom Slavonaca i Baranjaca o njihovoj potrazi za zaposlenjem.

Pedesetogodišnja Osječanka Vera Lenđel je prije samo četiri mjeseca postala dio ovog poraznog broja nezaposlenih osoba.

- Ako me pitate znam li za taj broj, odgovor je pozitivan. Upravo zbog takvih stvari televiziju uopće ne gledam i ne gajim nikakvu nadu. Imam 29 godina staža i od srpnja sam na Zavodu za zapošljavanje. Znam da sam iz MK Slavonije, gdje sam radila 18 godina, došla na biro zbog države. Ona je kriva i ona nas se i planirala riješiti. To je sve napravljeno planski, i to ne samo za mene nego za brojne nezaposlene u Hrvatskoj - zaključuje Vera, koja još prima naknadu s biroa, no kako kaže, i tome će doći kraj. Prva tri mjeseca dobivala je 1.600, trenutno prima 1.100 kuna, što joj je, kaže, dostatno tek za plin. Za ostalo se, poput svojih dvjestotinjak kolega snalazi kako može, a s dozom ironije u glasu tek kaže da je sretna što nije prošla poput nekih od njih.

- Ima onih koji su prolupali i završili na psihijatriji. Čak ima nekih kojima je zatvaranje MK Slavonije bio okidač za moždani udar. Sve ovisi o tome koliko tko može podnijeti - ispričala je Lenđel, rekavši kako se nada da će kad-tad dobiti posao. Birati neće, no jedini uvjet koji ima je redovna isplata plaće. Kad su njezine mjesečne plaće u pitanju, kaže kako je dobila isplatu samo njih tri, a ostatak duga pretvoreno je u stečajnu masu.

- Do ožujka ću izdržati. Ako se do tada ništa ne riješi, otići ću kao sezonac raditi na more. Tamo mi je sin i nadam se nekom poslu. Već sama sebi idem na živce što sjedim nezaposlena kod kuće - kaže Lenđel.

Katica Oršolić iz Županje kaže kako je na burzi rada 25 godina, a javni radovi su joj ove godine napokon bili prvi pravi, iako privremeni posao. “Ako me pitate što sam po zanimanju, onda mogu reći da sam jedino kućanica, majka i domaćica. Kako da se uopće nadam bilo kakvom zaposlenju nakon toliko godina na birou? Uostalom, gdje naći posao u današnje vrijeme? Kada bi javnih radova u Županji bilo češće, možda bih se mogla nečemu i nadati”, kaže ona.

Kada je prije petnaestak godina, za vrijeme progonstva, upisivala Učiteljsku akademiju u Zagrebu, ni sanjati nije mogla da će nakon povratka u Baranju moliti Boga za bilo kakav posao. “Da sam ostala u Zagrebu, sigurno bih radila”, priča 34-godišnja Belomanastirka Renata Bajić-Kočiš, jedna od više od 6.300 nezaposlenih Baranjaca. Godišnje napiše desetak zamolbi, većinom u predškolske ustanove diljem Baranje i Slavonije. “U većini slučajeva mi potencijalni poslodavac odgovori. Nažalost, negativno. No riječ je samo o šturim obavjestima da posao nisam dobila. Obrazloženja nema”, kaže, naglašavajući kako ima samo “mrvicu” radnog staža, u koji “upadaju” i javni radovi. Želja joj je da nadležni potiču i zapošljavanje starijih osoba s malo radnog staža.

- Tri godine sam na Zavodu za zapošljavanju, imam 12 godina staža, a u te tri godine dobila sam 200 odbijenica. Prvostupnik sam javne uprave, a posao osim u Vukovarsko-srijemskoj, tražim u Osječko-baranjskoj, Primorsko-goranskoj i Zagrebačkoj županiji - ističe 34-godišnja Vinkovčanka Marina Budimir. Kaže da joj je najgore kada joj u odbijenici navedu da “nije udovoljila formalnim uvjetima natječaja”, primjerice da nije poslala domovnicu ili presliku osobne iskaznice iako to u natječaju nije navedeno. “U nekim tvrtkama bilo je i posebnih zahtjeva koje sam odbila kao što je da me fotografiraju ili postavljaju pitanja o mom privatnom životu. Očajna sam situacijom, išla bih raditi izvan Hrvatske jer odlično govorim engleski i njemački, no zbog djece koja redovito pohađaju školu, a ja sam samohrana majka, ne mogu pronaći kombinaciju koja bi odgovarala i djeci i meni”, ističe.