OSIJEK - Stati pred nezadovoljne radnice osječke Slavonije MK, kojima posljednjih mjeseci stalno kasne bar dvije ili tri plaće, ne plaćaju im se troškovi prijevoza na posao, naknade za godišnji odmor, jubilarne nagrade i druga zakonom i kolektivnim ugovorom predviđena osobna primanja, a pritom za Uskrs ne znaju kako će pripremiti iole primjereniji obiteljski ručak i djeci pružiti bar sitne darove, i pritom im kazati da “mole Boga da tvrtka dobije strateškog partnera koji će im biti u stanju priskrbiti poslove i redovito isplaćivati plaću”, neprihvatljivo je. A upravo to učinio je u ponedjeljak ni manje ni više nego Ivan Vrdoljak, ministar gospodarstva, prešutjevši pritom pravu i cjelovitu istinu o nekadašnjem osječkom divu tekstilne industrije, posljednjih nekoliko godina, a posebice danas, tvrtki u preozbiljnim teškoćama u poslovanju. Naime, istoga toga dana, 18. ožujka, Predstečajno vijeće Fine prihvatilo je od tvrtke otvaranje predložene predstečajne nagodbe, za koju je ministar znao ili je bar to trebao znati, tako da u takvim uvjetima o sudbini tvrtke može odlučivati jedino država i njezine institucije prema kojima Slavonija MK i ima najveća dugovanja. Bog nikako.

Tvrtka je pritom oduvijek u cjelokupnom, a posljednjih sedam-osam godina u većinskom, 80-postotnom, državnom vlasništvu i o njoj, sukladno tomu, i nema tko drugi brinuti, biti hvaljen za uspjeh, a kuđen za neuspjeh, nego država! Neosporna je činjenica da je nova Uprava Slavonije MK zatekla doista kaotično stanje bilance tvrtke, ogromne gubitke i dugove te poslovanje koje redovito generira nove dubioze, ostavljeno od stare uprave.

Ipak, njezin je Nadzorni odbor i Upravu prije nešto manje od godine imenovao upravo današnji ministar gospodarstva, rukovodeći se stranačkim rasporedom određivanja uprava i nadzornih odbora u tvrtkama u državnom vlasništvu na području istočne Hrvatske. Stoga je i upitna njegova optužba radnica da u poslovanju stvaraju gubitke, da im plaće ionako isplaćuje država, kad one revno rade cijelo radno vrijeme ispunjavajući radnu normu od koje se ne može ni glava podignuti od šivaćeg stroja.

Nisu radnice krive što je tvrtka posljednjih godina poslovala s pozamašnim gubitcima koji su se na kraju prošle godine akumulirali do nevjerojatnih 105 milijuna kuna, da im je cijelo to vrijeme isplaćivana samo minimalna plaća, da je prošla (isto radi i sadašnja) Uprava gotovo 95 posto proizvodnje temeljila na lohn-poslovima za inopartnere u kojima je na kunu prihoda stvarala čak dvije kune troškova, a na svaki proizvedeni odjevni predmet čak 240 kuna gubitaka.

Nakon što je nova Uprava Slavonije MK tvrtku preuzela u lipnju prošle godine, danas još uvijek nije vidljiv zaokret u poslovnoj politici, u zaustavljanju trenda gubitaka i na restrukturiranju cijele tvrtke i njezina poslovanja. Čak i da je htjela, nije mogla učiniti mogo više, jer je AUDIO u listopadu prošle godine započeo proces njezine privatizacije, pronalaženje strateškog partnera kojeg nije bilo, jer tko bi i imao toliko ludosti preuzeti/kupiti tvrtku u stanju u kojem je Slavonija MK. Način rješavanja teškoća u Slavoniji MK njezin novi Nadzorni odbor i Uprava potom su prebacili na drugi kolosijek. Sastavljen je opsežan materijal s prijedlogom za predstečajnu nagodbu i krajem prosinca poslan Fini. I dok ne dobiju odgovor prihvaćaju li vjerovnici, u najvećem iznosu AUDIO i Ministarstvo financija, a manjim dijelom ostali vjerovnici, dobavljači poglavito, prijedlog otpisa dugova u enormnom iznosu i njihovo pretvaranje u temeljni kapital tvrtke, koji je ionako manji od godinama stvorenih obveza, te od dobavljača najvećim dijelom otpisan, a manjim reprogramom dugova na razdoblje od osam godina, cijeli proces bilo kakvih aktivnosti vezanih uz sudbinu Slavonije MK je blokiran. Čak i da “Bog to hoće”, u ovoj fazi rješavanja njezinih teškoća za dulji rok, tu ne bi mogao ništa učiniti. Tu je i prijedlog da tvrtka proda sve svoje sadašnje poslovne prostore, a za potrebe preseljenja u manje i racionalnije kupi nekadašnju svoju halu koju joj je u stečaju “oduzela” Hypo banka i prodala drugoj tvrtki. Uprava tvrtke od svoga vlasnika traži da se u proces njezina restrukturiranja uloži desetak milijuna kuna, no pritom broj radnika sa sadašnjih 260 svede na samo 150.