U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim "facama", a ovaj put srednjoškolski štreber Tomislav Levak pokušava iz svoje sugovornice izvući stvari koje su o njoj do sada bile manje poznate javnosti.

Treća (prirodoslovno-matematička) gimnazija Osijek, kojoj je već 12 godina ravnateljica, nedavno je opet uvrštena među deset najboljih srednjih škola u Hrvatskoj, a izradili su i jedinstvene zavjese od starih CD-ova. Stoga je red došao na Snježanu Barabaš Seršić, poznatu osječku srednjoškolsku nastavnicu. Prvo smo u njezinoj gimnaziji zajedno popravljali računala, zatim smo se na Umjetničkoj akademiji igrali lutkama zajedno s njezinim sinom Hrvojem, potom smo s "doktoricom Barabaš Seršić" čitali nalaze u ordinaciji njezine bivše učenice u Domu zdravlja, a na kraju smo i zasvirali klavir u osječkom HNK-u. Prije nego što je otišla izrađivati svoje slike od prešanog cvijeća, u ležernom i opuštenom razgovoru otkrila nam je "drugu stranu Serše".

Vani upravo pada snijeg. Je li on "krivac" za vaše ime?

- Samo djelomice. Zapravo, moja je majka glumila Snjeguljicu u HNK-u Osijek i, po nagovoru kolega, dala kćerki ime Snježana. Odmalena me vodila u kazalište, gdje sam, onako mala, nogama 'lamatala' po zraku sjedeći na stolici.

Dakle, praktički ste se odrasli na “daskama koje život znače”. Pa kako to da niste završili na njima?

-Iskreno, nisam baš bila 'slušna'. Nisam imala dobar sluh. (smijeh) Iako imam jak umjetnički gen u familiji. Eto, čika Nikola malo se bavio glumom i pjevanjem, majka je studirala pjevanje. No ja sam 'gubila tonove', odnosno uvijek pjevala četvrtinu tona pogrešno pa su mi rekli da 'vučem' gen za falš. To sam naslijedila od obiteljskih predaka, podrijetlom Čeha, koji su ipak pjevali neke operne uloge, poput mlinara Sime. A ja još uvijek imam dosta maminih nota.

Puno? Nekih vrijednih nota?

- Hm, pa sigurno dvadesetak ukoričenih nota moje majke i cijelu operu 'Seviljski brijač'. Najvjerojatnije ću ih pokloniti ili osječkoj Glazbenoj školi Franje Kuhača ili HNK-u. Iako sam uz njih dosta emotivno vezana.

Ako je vas "preskočio" umjetnički gen, koga je "pogodio"?

- Obojicu mojih sinova, Dinka i Hrvoja! Vrlo je rano utvrđeno da Dinko ima smisla za glazbu i relativno je rano, u 3. razredu, krenuo u glazbenu školu. Hrvoje nešto kasnije, u 5. razredu... Hrvoje je završio osnovnu glazbenu, a Dinko i srednju glazbenu školu, gdje je i maturirao sviranje gitare i solo pjevanje. Sada Dinko, koji inače radi u banci, honorarno pjeva u zboru HNK, a Hrvoje je završio Akademiju scenskih umjetnosti u Bratislavi. Sada kao docent na osječkoj Umjetničkoj akademiji predaje na lutkarstvu. No svira i gitaru, harmoniku i udaraljke.

Kako s umjetničkim genom stoji najmlađa generacija?

- Također odlično! Moj unuk, Dinkov sin, pokazuje izniman smisao za glazbu, a pomalo ga učimo dječje pjesmice. Zaprepašćujuće je da dijete od četiri i pol godine već voli slušati ozbiljnu glazbu, a svira i gitaru. Izgleda da je stvarno zaobišlo samo mene. (smijeh) Iako su mi to pokušavali razviti.

Na koji način?

- Ja sam glasna i relativno otvorena pa me cijelu osnovnu školu prof. Cvitković tjerao da idem na zbor jer je bio siguran da ću ja to svladati. Na preporuku, mama me jednom dovela u HNK kod maestra Lava Mirskog, koji je poslije postao i naš kućni prijatelj. Pokušavao me na našem crnom pijaninu naučiti nešto. Na žalost, on je umro, majka se razboljela, klavir je otišao iz kuće i ja se nisam poslije tomu posvetila. Ali prve su tipke odsvirane pod upravljanjem Mirskog. Utvrđeno je da ne stojim dobro sa sluhom, ali imam dobar ritam pa mogu pljeskati i lupkati uz glazbu. Iako, ja ću u svakom društvu zapjevati. Onda mi često govore 'nemoj', posebno sinovi. (smijeh)

Hrvoja znam dugo, ali ga nikada nisam pitao – otkud to da se specijalizirao baš za lutke?

- Odmalena smo se kod kuće igrali lutkama. Živjeli smo zajedno s mojom majkom i bakom, s kojima sam osmišljavala kako zabaviti djecu. Kroz priču, glumu i pjevanje pojavila se i ideja o lutkama iza fotelje, koje sam većinu sama sašila ili izradila puneći ih starim čarapama. Sada se jednako igram i s unukom, ali više ne izrađujem lutke.

Kakva je fora s tim lutkama?

- Lutke pružaju mogućnost da postanete netko drugi i da tako puno naučite djecu. Klinci lutki mogu reći svašta, ali i lutka njima. Smije im reći da su zločesta, što ne valja, što trebaju popraviti... Lutka je bolja od zrcala.

Lukte su imale identitet ili...?

- Ne, bile su neutralne. Bilo je bitno da u nju možete staviti ruku i micatii njezinom glavom i rukama, da je oživite. I da može mijenjati identitet i, uz sitne izmjene, postati baka, Snjeguljica, vještica, bilo što...

I niste nikada dobili želju nastupati na kazališnoj sceni?

- Nisam o tome nikada pretjerano razmišljala. Znaš, biti nastavnik gore je nego biti glumac. U školi si svakoga dana skroz na sceni, od ulaska do izlaska iz razreda. Stalno vas gleda 30 očiju koje promatraju i proučavaju kako ste odjeveni, visi li vam neki konac, kako izgledate, govorite, ponašate se...

Koliko vam je to opterećenje? Čujete li neke potihe komentare iza leđa?

- Ma, naviknula sam se. Tko god uđe u prosvjetu, mora biti spreman da mladi ljudi vole komentirati i dati nekakav nadimak. Moje dečke uglavnom zovu Serba, a mene Serša. Možda i drukčije, ali to ne znam. (smijeh) Bilo mi je drago kada sam 1985. jednu generaciju učenika vodila u Zagreb na sajam Inova, a poslije sam od njih dobila knjigu, kuharicu s posvetom "našoj velesajamskoj mami". Jer sam se tamo brinula za njih, skupljala ih, organizirala što i gdje će pojesti... Napisali su kako bi voljeli da ih jednoga dana opet skupim i skuham nešto iz te knjižice. Nadam se da hoću.

Po struci ste diplomirana inženjerka praktične matematike i informatike. Kako uopće pomirujete umjetnost i matematiku kao dvije suprotstavljene strane?

- Ljudi trebaju prihvatiti da je to zapravo blisko. Matematika je umjetnost, a umjetnost je matematika. Ako mi ne vjeruju, neka pogledaju bilo koju partituru. Čista matematika! Svaka nota ima svoju visinu, dužinu... Ako hoćete likovnu umjetnost, uzmite pripremne crteže za bilo koji rad. To je geometrija. Sve ima matematičku sliku i logiku, a ona nosi jednu umjetničku crtu.

Oslikava li se ta vaša kreativna crta kroz mnoge napredne projekte po kojima je poznata vaša škola?

- Moja je osnovna želja da učenici osjećaju da je škola njihova. Zato im morate dati slobodu, a to im daje umjetnost. I timski rad nastavnika i učenika u školi, na što sam ponosna jer dobar pedagog iza sebe mora ostaviti dio svog duha. Ideje uglavnom jesu naše, onda je 'prilagodimo' učeničkom vijeću, izaberu se sudionici i zajedno je razvijamo. Učenici i nastavnici ne smiju u školi boraviti s 'kamenom u želucu', da im je ona opterećenje. Ocjene nisu presudne. Želimo svakom učeniku usaditi pozitivne osjećaje prema školi i da je posjećuju i nakon što je završe.

Po čemu pamtite jednog velikog čovjeka, bivšeg učenika kojem niste predavali, ali kojega ste upoznali?

- Mislite na nobelovca Vladimira Preloga? Prije dvadesetak godina došao je u posjet našoj školi. Imala sam ga sreću upoznati. Ostavio mi je dojam jednostavne, komunikativne i krasne osobe. Zapamtila sam njegov ulazak u predvorje, kada je zastao, ogledao se i, onako, s iskrenom radošću, rekao: 'Moja škola.' Meni je to bilo 'vauuu'.

Koja vam je najdraža matematička teorija i zašto?

- Hm, geometrija koju je razvio švicarski matematičar i fizičar Leonhard Euler. Za mene je ona jako lijepa i može se povezati s fizikom i svakodnevnim životom.

Narodskim rječnikom objasnite sinus i cosinus. (smijeh)

-Paaa, recimo, dimenzija zaljeva na moru i površina zemlje uz njega ne može se izračunati bez upotrebe sinusa. To nam koristi pri podjeli teritorija. A cosinus je paralelna funkcija koja upotpunjava sinus.

Prati vas glas da ste prilično normalni i kao nastavnica i kao ravnateljica. Je li to točno?

- Želim biti pristupačna i otvorena za razgovor o bilo kojoj temi. Eh, sad, jesam li normalna, to treba reći netko drugi. Ja za to nisam kompetentna. (smijeh)

U osnovnoj školi ne, ali u srednjoj sam – eto, priznajem, mama Neno (smijeh) – prilično bježao sa sati te dva-tri puta, unatoč vrlo dobrim i odličnim ocjenama, 'zaradio' ukore pred isključenje zbog izostanaka. Kako biste me vi kaznili?

- Ne bi bilo nekog oštrog kažnjavanja jer u našem sustavu nema alternativnog načina školovanja. Ako doista nekoga isključim iz škole, to bi značilo da ga kao socijalni slučaj bacam na ulicu. Razgovarali bismo najmanje jednom tjedno, pokušavajući riješiti problem. Ponudila bih da ujutro dođem po tebe, da stigneš na vrijeme, ili te nazovem telefonom. Te sve metode koristimo.

Iskreno, jeste li vi i koliko markirali s nastave? (smijeh)

- Nisam bježala s nastave, bila sam jako dobra učenica. Osvojila sam čak i neke medalje u svojoj gimnaziji. Ali nisu mi svi predmeti bili jednako dragi. Uvijek su mi pri srcu više bile prirodne znanosti, dakle matematika, fizika, biologija i kemija. U moje vrijeme nije bilo informatike.

A što je bilo s društvenim predmetima?

- Uh, nisu mi baš 'ležali'! Pogotovo ustavno-političko uređenje SFRJ. U prvom razredu srednje škole imala sam sve petice i jedinu dvojku iz toga predmeta. Tada je to bilo dovoljno da mi konačan uspjeh bude samo dobar.

Navodno ste u školi počeli raditi praktički mimo svoje volje.

- Joj, da. Moj me bivši profesor Krmpotić pitao hoću li se kao nastavnik vratiti u školu, a ja sam prvo odgovorila da nema teorije da u životu radim u školi. Stjecajem okolnosti, sa studija u Zagrebu vratila sam se u Osijek kada sam bila dva ispita do diplome. Tada sam prošla pokraj svoje gimnazije, srela profesora Krmpotića koji me pitao: "Hej, što radiš? Nama treba profesor, bi li htjela raditi?" Kao mladom čovjeku ponuda posla mi je puno značila i odmah sam na komadu papira, onako na zidu, rukom napisala i predala zamolbu. Paralelno sam upisala i pedagoški smjer na istom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, koji sam morala završiti, pa imam dvije diplome.

Čestitam, doista ste svestrani. Uz ravnateljski, paralelno biste mogli obavljati i domarski posao, bar kada je informatička oprema u pitanju. (smijeh)

- Točno. U početku sam bila jedina nastavnica informatike i zapravo prepuštena sama sebi. Radite s nekim 'čarobnim kutijama' koje su se često kvarile. Malo-malo, ode vam diskretna jedinica, zaglavi se tipka u tastaturi... Ubrzo postanete svjesni da se majstore dugo čeka i da su skupi pa sam prikupila hrabrost i počela sama 'šarafati'.

Koliko ste računala popravili u životu?

- Bilo ih je puno. Za 35 godina rada, predavala sam gotovo desetini Osijeka, a kroz moje je ruke prošao niz računala, od prvih Spectruma, Orlova i drugih do današnjih. Sada svi koji me poznaju, svjesni su da ja u torbi uvijek imam mali 'šrafnciger', zlu ne trebalo. Na primjer, Goran Sirovatka, ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje, na jednom me seminaru gurkao i tražio 'šrafnciger' da popravi i zategne okvir svojih naočala. (smijeh)

Jeste li od studija usavršili svoje znanje iz informatike? Možete li, recimo, "hakirati" nečiju stranicu?

- Informatika se toliko brzo razvija da se morate usavršavati. 'Hakiranjem' se nisam bavila nikada, a i svoje učenike podučavam da to nije dobro, naravno. Zato se svakodnevno susrećem s 'čišćenjem' računala od virusa.

Da vas ja sada zamolim da mi "očistite" računalo od virusa, koliko biste mi naplatili? (smijeh)

- Nikada nisam pomagala ili davala instrukcije za novac, pa tako ne bih naplatila ni tebi.

Držim vas za riječ. Imate li vi prste u web stranici Treće gimnazije Osijek?

- Fizički da sam radila, nisam. Ali zato sam sudjelovala u kreiranju nekih ideja. Ipak, većinu su radili drugi nastavnici i učenici, a ja samo redovito pratim stranicu, da se nešto ne 'potkrade'.

Jeste li možda na Facebooku ili Twitteru?

- Ne. Ljudi, a posebno mladi, još nisu generalno i moralno spremni za to. Još ima previše ružnih radnji, na koje i mi upozoravamo mlade, da ne postanu žrtve svojeg neopreza, odnosno stavljanja nekih fotki ili komentara koji se poslije mogu iskoristiti protiv njih.

Igrate li neke računalne igrice, čak i pretjerano? (smijeh)

- Kada je prvo računalo, Spectrum, stiglo u moju kuću, noći i noći sam provodila igrajući različite igrice. To ima i dobre strane, jer, recimo, možete razviti motoriku ruku, kao što ju je razvio moj stariji sin. Zato smo mu dopuštali neke edukativne igrice. Nisam ovisnica, ali znam se, primjerice, opuštati kartanjem pasijansa na računalu. Znam kartati i uživo, naravno. I teorije igara su čista matematika.

Imate li potrebu stalno nabavljati tehnološke novotarije, kao zadnje tipove stolnog računala, laptopa, mobitela...?

- Imam sve to, ali ne nekakve 'bijesne', već normalne. Stalno izlazi nešto novo i ima nove 'štosove', pa bi bilo uzaludno to pokušati pratiti. Željela bih možda imati neki tablet, za kojih bih dala 1.500-1.600 kuna, ne više. Mene najviše privlači programiranje, a ono ne zahtijeva toliko memorije kao grafičko dizajniranje. Na mobitelu čak nemam uključen ni internet, on mi služi isključivo za osnovnu svrhu.

Što se događa kada učeniku zazvoni mobitel u školi?

- Mobiteli učenika za vrijeme nastave trebaju biti u džepovima i torbama, a ne na klupi, i to s isključenim zvukom. Time sprječavamo ružne stvari poput ometanja nastave, švercanja, fotografiranja i slanja testova kolegama. To su normalne propozicije koje vrijede i za državnu maturu. S današnjim razvojem tehnologije, učenicima je svašta na raspolaganju i svašta pokušavaju, ali borimo se protiv toga. Ako ih uhvatimo, pokušavamo razgovarati s njima i objasniti kako to što rade nije dobro.

Dakle, nije vam sve "crno-bijelo". Hajde, jednostavno objasnite binarni kod.

- Ili imaš ili nemaš. 0 ili 1.

Procijenite, koliko bi vam trebalo da neku stariju osobu prosječne inteligencije naučite koristiti računalom za osnovne potrebe?

- Ne bi puno. Nekoliko dana. Sa mnom je dugo živjela moja baka koja je umrla u 93. godini. Tada nije bilo toliko interneta, ali uspjela sam je dobro naučiti osnovnim radnjama – pisanju u Wordu, čitanju i pretraživanju. U Domu tehnike imamo informatičke tečajeve za ljude različite vrste i dobi.

Spomenuli ste Preloga, koji se uz L. Ružičku i J. J. Strossmayera nalazi u Rondelu velikana pred gimnazijom. Bista kojeg bivšeg učenika bi trebala biti na četvrtom mjestu?

- Uh, to je jako teško pitanje jer imamo puno velikih i važnih bivših učenika. No na visokom mjestu svakako je Milutin Milanković, tvorac meteorologije i teorije Milankovićevih ciklusa, čovjek čije nagrade dijele u Kanadi i Italiji.

Da vam kao ravnateljici daju novca koliko želite, što biste učinili za unaprjeđenje rada škole?

- Uredila bih tavan ove zgrade! Tamo bih napravila lijepu dvoranu gdje bismo održavali neke seminare i kongrese, gdje bismo mogli nekoga primiti i okupiti se. Sada nam za to služe stepenice, gdje se učenici okupljaju za blagdane, i pjevaju. Čini se da je akustika dobra. (smijeh)

Dobitnica ste mnogih nagrada i priznanja za svoj rad, u školi i kao volonterka. Priznajte, koja vam je najdraža?

- Hm, vjerojatno Faust Vrančić. Prvo, jako cijenim Vrančića. Zatim, to mi je bila prva državna nagrada, i još sam je dobila kao žensko za tehničku disciplinu. No uz školske, drage su mi aktivnosti i postignuća u udruzi Breza, PRONI Centru, Plemićkom zboru...

Plemićkom zboru?

- Pa, da. Barabaši su mađarski plemići. A Seršići su, recimo, podrijetlom iz mjesta Jurandvor, gdje je pronađena Baščanska ploča.

Zanimljivo. Za mene kažu da sam hiperaktivan, ali i vi ste. Kako sve stignete?

- Ne znam, valjda sam tako 'navijena'. Valjda informatika ubrzava čovjeka, mislim da ja u glavi imam ugrađenu neku ubrzanu aplikaciju. Što zamislim, pokušavam realizirati.

Što još niste postigli, a htjeli biste prije mirovine?

- U poslu malo toga. Najveću sam želja već rekla – da okupim opet neke stare bivše učenike koji su sada 'razbacani' od Australije do Amerike.

A što niste postigli, a željeli ste?

- Kao mlađa, imala sam veliku želju biti liječnica. Međutim, mama mi je imala velikih zdravstvenih problema i mislila je da ću biti žrtva svojih pacijenata. No nije mi žao. Ipak, da sam postala liječnica, cilj bi mi bio nuklearna medicina. Tu je najveća veza informatike i medicine. Nešto slično vidjela sam jednom u KBC-u Ljubljana, te mogućnosti mikrofilmovanih dijagnoza... I to je bilo 'vauuu'.

Koji vam je najdraži dio liječničke opreme?

- Eto, može stetoskop koji sam danas nosila. (smijeh)

Nosili smo i bijele liječničke kute. Biste li ikada uveli da učenice opet nose plave kute ili sličnu uniformu?

- Joj, i ja sam nosila plavu kutu! Moja je bila malo šupljikava jer sam na vježbama iz kemije napravila malu eksploziju i probušila je sumpornom kiselinom. (smijeh) Nije mi ostala neka trauma od kuta, ali ne sviđaju mi se. Uniformiranost nije dobra, ali među mladima bi trebala postojati neka skromnost i kod odijevanja. Ne valja paradirati.

Malo sam prehlađen, boli me grlo, kašljem, imam temperaturu. Dr. Seršić, što biste mi preporučili? (smijeh)

- Jednostavno – da odeš k pravom doktoru. (smijeh)

Dobar odgovor. Znate li mogu li se antibiotici prepisati za virusne infekcije?

- Ne. Iako, na žalost, ljudi danas kupuju svašta. Tako se trujemo, a ne liječimo. Nikako ne valja skupljati lijekove.

Zato vi ipak skupljate nešto, zar ne?

- Školjke. Nekada sam ronila, ali samo ovako amaterski, na dah, dok je sin Hrvoje baš završio tečaj ronjenja. Kada sam sa školom bila u Americi, iz Meksičkog zaljeva donijela sam neke crne i sive školjkice, da pokažemo razlike između njihovog i našeg mora. Imamo namjeru od toga napraviti jedan pano. Donosila sam i s drugih mjesta školjke, rakove, ježeve i puževe. To mi je zgodno jer je trajno. Imam toga puno kod kuće. Također, i šetam i skupljam i cvijeće jer se opuštam izradom slika od prešanoga cvijeća.

Koje je cvijeće najbolje, a koje najlošije za prešanje?

- Primjerice, makove kojih ima puno oko Osijeka vrlo je teško sprešati jer su prefini i pretanki. S druge strane, cvijeće koje možete naći u svakom parku i djeluje grubo, kao što su tratinčice, lako je sprešati. Samo, jedan dio takvog cvijeća gubi boju i nije više tako atraktivno.

Zato je vama navodno jako atraktivno – kuhanje.

- Da, jako volim kuhati. I kod kuće, ali trudim se dati svoj kuharski doprinos i u školi, u bilo kojem projektu koji to zahtijeva. Naročito me privlače kuhinje koje nisu standardne. Kada se učenik vrati s nekog putovanja iz neke zemlje o čijem kuharstvu malo znamo, pokušam to izučiti. Nedavno sam napravila iranske kolačiće. Srećom, kako ja volim eksperimentirati kuhajući, tako i učenici vole eksperimentirati probajući pa su ih kušali. (smijeh) Bili su im fini. No u mnogim školskim projektima rado sudjelujem i na druge načine. Naravno, ako mi učenici dopuste. (smijeh)

Da? Na primjer?

- Pa, ima ih različitih, ali recimo, jako se volim prerušavati. Svake godine imamo u karnevalskom vremenu jedan dan u školi kada se u školu može dolaziti prerušen, i učenici i nastavnici. Do sada sam bila svašta – Indijanka, Harry Potter... Jednom sam, kao gusarica, u školu čak donijela i živu papigu. Nisu mi vjerovali. Od svega što skupi u životu, čovjek uvijek može napraviti nekog drugog sebe. Davno sam čak i repala. Moja su se djeca pitala kako ću ja to izvesti, ali sam uspjela. Sama sam napisala riječi i izvela ih. Ne sjećam se više stihova, ali čini se kako se učenicima svidjelo. Htjela sam učenicima pokazati svoje 'drugo ja' i potaknuti ih da sami stvaraju. Eh, sad, koju bi mi ocjenu dali... (smijeh)

Za kraj, imate vi priliku mene bilo što pitati a ja vam moram isto ovako brzo i kratko odgovoriti.

- S obzirom na to da si također bio učenik ove škole, doživljavaš li je danas kao svoju?

- Ja sam zapravo završio II. (jezičnu) gimnaziju, ali da, dio sam nastave pohađao u vašoj zgradi. Zato i jednu i drugu zgradu osjećam kao svoju.

- Eto, to mi je drago.