U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim "facama", u kojima ovaj put “glazbeni producent” Tomislav Levak pokušava iz sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.

Protekloga je vikenda završena druga sezona njegovog TV showa "Pjevaj moju pjesmu", pa je red došao na Miroslava Škoru, poznatog pjevača, skladatelja i voditelja. Prvo smo zajedno grickali nokte čekajući ispite na doktorskom studiju Ekonomskog fakulteta, zatim smo u studiju Željka Nikolina snimili novu hit-pjesmu i obišli Građevinski fakultet, a na kraju nas je Škoro "provozao" tramvajem do posljednje osječke stanice na ulazu u njegov Višnjevac. Tamo nam je u razgovoru i otkrio - drugu stranu Mire.

Već u dogovoru za ovaj intervju napomenuli ste mi kako vi zapravo niste Osječanin nego – Višnjevčanin.

- Mikrogeografski gledano, to je točno. Nikada nitko moj nije živio u Osijeku. Moj se pokojni djed 1943. doselio prvo u Kravice, pa u Petrijevce, a nakon Drugoga svjetskog rata u Višnjevac, sa svoja tri sina. Tamo smo "dobili" i još dvije tetke, koje su žive, kao i dvije strine. Ostalo od Škora promijenilo je adresu i sad se nalazi, kako bismo mi to rekli u Višnjevcu, "kod Primužića", dakle, gdje je naše groblje... Znam Višnjevac iz vremena dok je imao nogostupe od betonskih kocki i znao sam svaku kocku od svoje kuće do okretišta tramvaja, gdje je počinjao Osijek. No, mi smo se Višnjevčani uvijek dobro slagali s Osijekom. (smijeh)

Koje je prijevozno sredstvo imalo ključnu ulogu u vašem životu?

- Baš tramvaj! On me u djetinjstvu i mladosti vozio u grad i u školu. Prvo je zadnje okretište osječkog tramvaja na ovu stranu bilo daleko od Višnjevca, tamo u Mićurinovoj ulici, danas Kanižlićevoj, kod tadašnjeg kina Narodni. Trebalo je dobro "potegnuti" do tamo... Onda je tramvaj stigao skrooooooz do Višnjevca. To je bio značajan iskorak za nas Višnjevčane, jer nam je predstavljao vezu s gradom.

Na fotografiranju ste sjeli za upravljač tramvaja baš na tom zadnjem okretištu. Priznajte, jeste li ikada poželjeli postati vozač tramvaja?

- Ne, jer mu se lako uđe u trag i nemate gdje skrenuti. Ne možete ni lijevo ni desno, samo po pruzi (smijeh).

Kao klinac, izlazio sam u tada popularni disko “Cener”, koji se nalazi u zgradi kina Narodni, a morao sam se kući vratiti zadnjim tramvajem. Je li to i vama bilo vremensko ograničenje za izlazak?

- U početku, da. Kasnije smo kući dolazili mnogo poslije zadnjeg tramvaja. Ili smo dočekali onaj prvi u rano jutro.

Ako se niste vozili tramvajem, kao mlađi najčešće ste – hodali. Tako ste osnovali jedan zanimljiv klub, zar ne?

- I to znate... Da, to je bila ideja mojega kuma, poznatog radijskog voditelja Vinka Pejića, zvanog Debeli. On i ja smo zajedno proveli cijelo djetinjstvo i mladost, zajedno skupljali romane Alan Ford i poštanske marke, napravili tri benda... Sve! Imali smo mnogo različitih izvannastavnih aktivnosti. Kada su postavili trafostanicu, Vinku je palo na pamet da osnujemo Pišački klub Mlaz, skraćeno PK Mlaz.

Već slutim temeljnu aktivnost toga kluba (smijeh).

- Naravno, iza trafostanice natjecali smo se tko može duže mokriti. Bili smo sretni kada smo otkrili pivo kao najbolje "gorivo". Uglavnom je pobjeđivao Debeli. Jednom, kada je mokrio posebno dugo, vikao je "Dajte mi 'Anu Karenjinu'!" Kao, čak je stigne i pročitati dok završi. (smijeh)

Lijepo... Kakve ste izvannastavne aktivnosti još imali?

- Joj, mnogo njih. Eto, često smo se tukli sa susjednim ulicama, a bilo nam je super i kada su prokopali kanal za odvodnju. U njemu smo zimi napravili grudobran i grudali ekipu kada je izlazila iz škole. To je bilo vrijeme kada smo otkrili Marka Twaina i Toma Sawyera, pa smo često gradili i neke kolibe. Svašta smo radili.

Dakle, i bavili ste se nekim sportovima?

- Pa i PK Mlaz je bio sport... (smijeh). Bavili smo se i pravim sportom, ali ne nogometom, nego – basketom, odnosno košarkom. U tome sam imao drugog "jataka", Silvija Mihaljevića, zvanog Siki, današnjeg ozbiljnog liječnika i profesora na Medicini. Kasnije nas je "zarazio" i badminton. Nogomet mi nikada nije nešto sjeo, iako sam bio prijatelj s mnogo poznatih osječkih nogometaša kao što su Grnja, Dumba, Čordaš, Maras i drugi.

Onda ste vjerojatno išli na nogometne utakmice?

- Bio sam samo jednom, kad je NK Osijek "tukao" Vojvodinu 4:1. Ja ni jedan gol nisam vidio jer sam, taman kad je pao gol, ili išao na WC, ili sam kupovao špice i sokove, ili mi se zalijepila špica pa sam je pljuvao... (smijeh).

Iskreno, koliko ste bili dobri u košarci?

- Pa, solidan. No, Siki i ja bili smo daleko od najboljih višnjevačkih košarkaša, kao što su Jula i Kloba. Legenda kaže da smo ih jednom navodno uspjeli i pobijediti, ali mislim da je bio mrak i da su bili umorni.

Spomenuli ste svoje skupljačke hobije. Koliko otprilike imate poštanskih maraka i romana Alan Ford?

- Joj, ne znam, poštanskih maraka imam zbilja puno. Čuvam ih, ali ih više ne skupljam. Od romana kao klinac sam uspio skupiti sve brojeve onih prvih, pravih izdanja Alan Forda.

I, koji vam je najdraži lik iz Alan Forda?

- Većina ljudi "puši", recimo, Boba Rocka ili Grunfove izreke na majici, ali meni su najdraži Jeremija i Debeli Šef. Oni su oličenje moga sna. Prvi je stalno bolestan, a živ, a drugi stalno spava (smijeh). Jako su mi drage i priče Broja Jedan koji bi često zabavio okupljene "vrlo objektivnim" poučnim pričama iz daleke povijesti. Mene, u principu, ništa nije iznenadilo u privatizacijskom procesu u Hrvatskoj, jer sam ja naviknuo na ponašanje Broja Jedan.

Od rane ste mladosti pokazivali sklonost prema glazbi. Kada ste osnovali prvi bend?

- Joj, davno. Zvao se Zadnja stanica. U njemu smo bili Vinko, Damir Mak, bubnjar Krunoslav Ringsmuth i ja, a svirali smo kod Vinka u podrumu. Kruni smo bubnjeve napravili od nekih kutija, gitare smo ukopčali u pojačala i pravili veliku buku. Iako nam je višnjevački duhovni vođa i guru Veljko Benčić, zvani Bendžo, savjetovao da se prvo vježbamo na pjesmama tipa "Ide majka s kolodvora", mi smo ustrajali na sviranju rocka. I to smo radili dosta loše (smijeh).

Kako ste u osnovnoj i srednjoj školi prolazili u glazbenom?

- Imao sam peticu, a bio sam i u orkestru melodika. Svirao sam bas melodiku. Ali nisam završio ni osnovnu ni srednju glazbenu školu, iako sam to jako želio.

Što vas je spriječilo?

- Udaljenost i novac. Živio sam na pola Višnjevca, kilometar i pol od tramvaja, što je značilo mnogo pješačenja. Ići u glazbenu školu značilo je kupovati i neki instrument, što moji roditelji tada nisu mogli. Jako sam želio imati neki instrument, čak sam u školi i lagao da ga imam. No, istina je da sam prvu gitaru kupio tek sa 17 godina... Moji su bili dosta skromnog imovinskog stanja i ja sam na pravo more prvi put išao kada je Crveni križ vodio siromašnu djecu, u Omišalj, na otoku Krku. Bilo mi je super – dobio sam tešku upalu pluća i deset dana ležao u krevetu.

Zašto kažete "kada ste išli na pravo more"?

- Zato što sam tada, kada sam kao išao na more, zapravo išao kod djeda u Imotski. Dugo sam mislio da je more – Imotski (smijeh). Mama me nije puštala da idem na Dravu pa sam naučio plivati tek s 30 i nešto godina. Ja sam stvarno levat!

Čekajte, ozbiljno ste naučili plivati tek s 30 i nešto?

- Da, nije šala. Danas znam jako dobro plutati. I plivati, samo me nitko ne smije dirati dok to radim. Čim me netko dirne, ja tonem (smijeh).

Zato ste čitati i pisati naučili čak i prije polaska u školu.

- Točno. Moj djed, Marko Gabelica, majčin otac, cijeli je život proveo u malom selu podno Biokova, Podbablje Gornje. Išao sam tamo svakoga ljeta, jer sam ga silno volio. Bio je pismen čovjek i naučio me čitati i pisati, i to dok smo čuvali krave. On bi uzeo kamenu ploču i komadić vapnenca i pokazivao mi brojke i slova. Često smo i jahali konja.

Ovo zvuči kao neki vestern (smijeh). Otkud to da ste diplomirali na dva potpuno različita fakulteta?

- Za to su najviše krive moja majka Nediljka i teta Jela, obje sada pokojne. Teta Jela je zapravo djedova sestra i ona mi je stalno govorila da "triba učiti". Moja mama je uvijek željela da završim fakultet, jer nije vjerovala u ovo... glazba, estrada, mediji... Ona bi bila najsretnija da radim na, recimo, željezničkom kolodvoru u Vinkovcima, imam sigurnu plaću i to. Najviše zbog njih dvije, ali i zbog urođenog stida, jer mi je neugodno da budem glup i neobrazovan, išao sam dalje nakon srednje škole.

- O.K., ali zašto baš građevina i ekonomija?

- Dobro pitanje. Završio sam osječku gimbu, tada CUO "Braća Ribar". Nakon toga nisam znao što bih studirao, a s obzirom na to da su svi išli u Višu građevinsku školu, to sam upisao i ja. Taj sam faks dosta razvlačio, jer sam već tada počeo svirati i zarađivati više od svojih profesora, no uspio sam diplomirati. Nakon ženidbe i povratka iz SAD-a završio sam i ekonomiju. Krenulo je tako da sam u Pittsburghu, dok sam tamo živio nekoliko godina, iz dosade, što ću, upisao Community Colledge of Allegheny County. Po povratku u Osijek te sam ispite prebacio na Ekonomski faks i završio ga na smjeru marketing. Sada sam na doktorskom studiju, a stalno imam potrebu nešto čitati i usavršavati se.

Koju biste mi knjigu preporučili za čitanje?

- Hm, nešto me uhvatilo u zadnje, recimo, dvije godine, pa čitam biografije. Trenutačno čitam biografiju sjajnog jazz-glazbenika Milesa Davisa. Najviše me se dojmila biografija ne osobe, nego benda, i to mojih omiljenih Pink Floyda. I ranije sam bio fan nekih bendova, poput Beatlesa i Dire Straitsa, ali Floydi su konstanta. Njihova pjesma "Coming Back to Life", diže me kada god potonem i zaronim... Neki će sada reći da sam glup, ali veličinu Rolling Stonesa skužio sam jako kasno, možda prije desetak godina.

Kojem biste bendu eventualno pristali biti predgrupa?

- I Stonesima i Floydima, samo što se ovi drugi više neće okupiti. No, najviše bih volio svirati s njima, ne prije njih.

Postoji li neka vaša pjesma za koju biste danas voljeli da ju niste napisali?

– Joj, sad me vučete za rep, jako. Nikada se neću odreći ni jedne svoje pjesme, ali da mogu, neke bih povukao jer su krivo protumačene, kao što su, recimo, Mata i Sude mi. Ovu zadnju napisao sam mnogo prije suđenja generalu Anti Gotovini, ali je tome pripisana. Te pjesme izražavaju stav, a danas nekome smetaju pa radije vole neutralne.

Mediji su često eksploatirali vašu kovanicu "tri terora", koja se odnosi na vas, Marka Perkovića Thompsona i Matu Bulića. Je li ona bila revolt?

- Zapravo da. I revolt i cinizam, jer su mediji malo pretjerali, posebno s pričom o kumovima. Ja sam krsni kum malom Šimunu, Markovom prvorođenom sinu. Ja sam iz kraja gdje se kumstvo ne odbija... To je malo sicilijanska fora, ali tako je (smijeh). Thompson je, koliko ja znam, krizmeni kum jednoj od Matinih kćeri, i to je sve. Mate i ja nemamo kumskih veza, ali mediji su to prenapuhali i napisali da smo mi "tri kuma". Pa sam ja to pretvorio u "tri terora", jer, izgleda, mnogima idemo na živce.

Je li vam ikada žao što ste se vratili iz Amerike?

- Ne, ja uvijek mogu otići gdje god hoću. Ovo je moj izbor. Nisam od ljudi koji kukaju zbog svojih poteza, nego od onih koji skaču na glavu i poslije ne žale.

Preselili ste u Zagreb prije dosta godina. Hajde, recite nam bar jednu rečenicu na kajkavskom (smijeh).

- Sad me hvatate... (smijeh). Budući da sam iz Osijeka, odnosno Višnjevca, normalno mi je govoriti "što", ali mi ne smeta zagrebačko "kaj". Kada bih rekao nešto protiv, pljunuo bih čak i na vlastitu djecu koja govore "kaj".

Dakle, nećete... Onda mi, kao inženjer građevine, jednostavno objasnite što je prednapeti beton (smijeh).

- Hm, to bi trebao biti beton u kojega se stavljaju one armature koje se onda razvuku da ga ojačaju, i to... Koristio ih je, tko ono, Žeželj? Cijele konstrukcije je radio od toga.

Niste ni arhitekt ni projektant. No, biste li pristali, kada bih vas zamolio, pomoći mi sagraditi kuću?

- Prije je čak postojala uredba da, ako si inženjer građevinarstva, možeš sam sebi napraviti projekt, a onda ti to samo treba ovjeriti netko od kolega. Zato ja jesam, na neki način, radio svoju kuću u Višnjevcu, ali to vam ne bih savjetovao (smijeh).

Dobro, onda mi kao marketinški stručnjak savjetujte kako izreklamirati ove Laganini intervjue.

- Ima različitih pristupa, ali najpoznatiji je onaj marketinški miks, na engleskom 4P - price (cijena), promotion (promocija), placement (prodaja i distribucija) i product (proizvod). Sve te kategorije u vašem slučaju su dosta zadane i zato treba vidjeti s vašim šefovima koliko možete biti izbrendirani kao osoba koja može čitatelju jamčiti neku kvalitetu. Međutim, čini mi se da od toga neće biti ništa (smijeh).

Odgovor nije baš diplomatski, a završili ste Diplomatsku akademiju Ministarstva vanjskih poslova RH. Kako ste postali generalni konzul RH u Mađarskoj?

- Iz Ureda predsjednika RH Franje Tuđmana 1993. su me zvali i rekli da me predsjednik želi upoznati. Sjećam se, pitao me doslovce želim li se ugraditi u temelje hrvatske države. Odgovorio sam u šali da sam po zanimanju čergar i da nisam baš kvalitetan materijal za temelje. (smijeh) Rekao sam da imam vrlo inteligentnu i obrazovanu suprugu koja je završila pravo i vanjsku politiku. Tuđman je to prihvatio i ona je počela raditi u Ministarstvu. No, došla je nakon nekoliko mjeseci i rekla da odustaje, jer tamo ima toliko liječnika, da bi prije svega trebali otvoriti kliniku. Onda su opet zvali mene.

I tada su vas poslali u Mađarsku?

- Ne odmah. E, ovo još nikada nisam javno pričao... Rekli su mi kako bi bilo dobro da ja budem generalni konzul u američkom Pittsburghu. No, nekima nisam odgovarao pa je Tuđman rekao: Ako neće Škoro, onda generalnog konzulata tamo neće ni biti. Nevjerojatno, ali ni dandanas u toj najvećoj enklavi Hrvata u dijaspori nema konzulata. A mene su poslali u Pečuh, jer je tamo trebalo hitno otvoriti generalni konzulat, iako ja ne znam mađarski.

Što, znate samo riječi poput "uj" i "akcio"? (smijeh)

- Znam kazati ključnu rečenicu koja prevedena glasi: Na žalost, jako malo govorim mađarski (smijeh). Ipak, u roku od dva mjeseca imao sam najbolje prijatelje Mađare i pomogli smo mnogim Hrvatima, posebno kada bi im, primjerice, ukrali putovnice u Mađarskoj.

Zašto ste konzul bili samo dvije godine, od 1995. do 1997. godine?

- Meni se nije baš sviđala ta ideja, ali sam otišao tamo jer sam već dobio agreman i nisam želio sramotiti svoju zemlju. Na kraju se više nisam mogao boriti s kordonom tajnica... Također, nisam mogao pojmiti da Hrvatska nema prioritet brige o Hrvatima izvan domovine. Tada sam to diplomatski objasnio da mi dijete kreće u školu i da se moram vratiti.

Eto, zgodan sam, pametan sam, obrazovan, govorim dobro engleski... (smijeh). Biste li mi mogli sada srediti neki posao u nekom konzulatu? Može i taj Pittsburgh.

- Ja? Pa vidite da nisam mogao srediti ni sebi. Koliko god to neki ne mogu prihvatiti i išlo im na živce, ali ja sam sve napravio sam. Nisam imao ni babu ni strica, nikoga...

Možda vam je pomoglo prezime koje završava na "o"?

- Kužim na što ciljate, ali ja nisam Hercegovac, iako mnogi to misle. Imotski je još u Dalmaciji, nemojte da nas čuju... (smijeh)

Kada smo kod politike, na lokalnim izborima 2008. bili ste kandidat za gradonačelnika Osijeka. Hajde, iznesite jedan veliki projekt koji biste realizirali da ste izabrani.

- Pa u Osijeku je problem što on izgleda kao glista pored Drave. S jedne strane imate Dravu kao prirodnu barijeru, a s druge strane željezničku prugu koja Osijek još, k tome, presijeca na četiri-pet mjesta. Već sam razgovorao s nekim stručnjacima o izmještanju željezničke pruge izvan Osijeka, a tom bih trasom "povukao" još jednu cestu, pa i tramvajsku prugu. Tako bi se dobila i mogla prenamijeniti i krasna zgrada željezničkog kolodvora u gradskom središtu.

Zanimljiva ideja... Izišli ste iz politike i odrekli se velike saborske plaće, pa čak i mirovine, čime ste stekli mnogo simpatija u javnosti. Razlog?

- Smatram kako u politici još nije došlo vrijeme za ljude poput mene. Naime, ja smatram da se taj posao može raditi čisto i pošteno. Pametnome dosta.

I dalje ste uspješan poduzetnik, posebno u glazbenoj industriji. Bili ste predsjednik Uprave Croatia Recordsa, sada imate izdavačku kuću Campus, koja dosta angažira i okuplja Osječane... Biste li mi pomogli da objavim album?

- Danas svatko može objaviti album, ne treba vam moja pomoć. Treba vam vrlo malo love, informatička revolucija je učinila čuda. Snimite, recimo, singl, "puknete" ga na YouTube i, uz malo sreće, eto hita. Samo trebate naći način da zaradite od toga. Najbolji je primjer Gangnam Style... Što se tiče mene,bili Osječanin ili ne, najvažnije mi je da imate što reći u glazbi, onda ću vam rado pomoći. No, nekako mi se čini da to nije slučaj (smijeh).

Pjevam već dugo u HPD-u "Lipa". Koju biste mi vašu pjesmu namijenili da otpjevam u showu "Pjevaj moju pjesmu"?

- Hm, ako ste dobar pjevač ne bi vam ni jedna moja pjesma bila problem, jer nisu glazbeno zahtjevne. Vi ste gradski dečko pa bi vam onda odgovarala, recimo, "U mom dvorištu" (smijeh).

A što kažete da, primjerice, Lipa otpjeva "Šumi, šumi, javore"? (smijeh) Ili da zajedno napravimo neki projekt?

- Da, bio bi to zanimljiv spoj vrsta drveća, svakako (smijeh). Što se tiče Lipe, davno sam vodio vaše zabave, a nedavno sam bio gost i na svečanom koncertu za 135. obljetnicu. Zašto ne? Ako imamo što kvalitetno reći...

Sve češće radite i kao voditelj, a ti istupi i vaši koncerti često se pamte po vašim duhovitim pričicama i pošalicama. Otkud vam ideje?

- Dio pričica, naravno, imam u glavi, osobito prije nastupa na radiju i TV, ali pošalice mi najčešće na pamet padaju spontano. Na koncertima, recimo, vidim nekoga u publici, na radiju nekoga čujem, nešto me inspirira i onda nešto izvalim. Čini mi se da se ljudima uglavnom sviđa.

Molim vas, ispričajte neki vic, a da nije vulgaran.

- Joj, žao mi je, takve viceve ne znam (smijeh).

Za kraj, vi imate priliku mene bilo što pitati, a ja vam moram isto ovako brzo odgovoriti.

- Mislite li vi da je ovo čime se bavite novinarstvo u pravom smislu te riječi?

Hmmm.... Mislim da se ja bavim novinarstvom, a neki drugi...

- Dobar odgovor.