Objavljeno 26. studenog, 2012.
Drugi suprug bio je ljubav na prvi pogled, dok mu se nije doselila pod krov
SLAVONSKI BROD - “Udali su me bez moje volje s 18 godina za čovjeka kojega nisam voljela. 'Bit će ti bolje, on radi u Njemačkoj...', govorili su mi roditelji. Seosko sam dijete, nisam se nešto školovala, pa sam mislila da to tako mora. I moja majka se udala na isti način za mog oca, s kojim živi...”, počela je svoju priču jedna od žena smještenih u slavonskobrodsku Sigurnu kuću.
Rodila je sina, pa kćer. Iako nije bilo prave ljubavi u braku, nekako su, kaže, funkcionirali sve dok suprug nije počeo piti. “Onda su krenula maltretiranja, psihička i tjelesna, seksualno nasilje, znala sam pozivati policiju, ali sam i dalje ostajala s njim. Rodilo se i treće dijete...”, nastavlja žena.
Ma koliko bilo teško povjerovati da se netko u 20. stoljeću uda i živio na takav način, brak te žene potrajao je pune 23 godine. I onda joj je, u svibnju 2009. godine, prekipjelo. Za to je imala potporu sada već dvoje odrasle djece. Ubrzo, nakon operacije kralježnice, bila je u toplicama gdje je srela, kako je mislila, čovjeka svog života i, možda malo lakomisleno, odmah ušla u novu vezu. “Bila je to ljubav na prvi pogled. Konačno sam je doživjela! Zaštitio me u jednoj neugodnoj situaciji - pogledala sam ga i pomislila da ću s njim ostati do kraja života”, prisjeća se ushićenja štićenica sigurne kuće. Dok nije doselila kod njega, bio je nježan, pun razumijevanja, satima su razgovarali. A onda se s najmlađim sinom preselila pod njegov krov. Vrlo brzo joj je dao do znanja gdje se nalazi. “U mojoj kući mora biti onako kako ja hoću, ni jedna žena meni neće komadovati. Ako neće biti onako kako kažem, možete obadvoje van”, govorio je, a ubrzo su se počele redati uvrede: “Glupa si”, “Sve ste vi kurve, sve ste iste”... Najviše od svega smetalo joj je kada joj je maltretirao sina, nazivao ga glupim, a nakon jednog udarca, morala ga je voditi liječniku. Uza sve to, ona je jedina radila i sav novac davala u kuću. Nikada nije bilo ni dovoljno ni dobro.
Kap je jednog dana napokon prelila čašu - već je mjesec i pol sa sinom u Skloništu za žene žrtve nasilja. Tu je proslavila i svoj 50. rođendan. Prvi put u životu ispekli su joj tortu i zapjevali. Dirnuta je, kaže, susretljivošću zaposlenih, prihvaćanjem ostalih štićenica i sigurnošću koje joj ulijeva samopouzdanje. Kada se osvrne na život iza sebe, misli kako je to odavno trebala učiniti, suprotstaviti se nakon prvih uvreda. Kada sin završi školu otići će raditi, naći im stan, uvjerena kako je bolji život moguć.
Marija RADOŠEVIĆ
Teške posljedice psihičkog nasilja
Psihičko nasilje nije vidljivo, pa se donedavno nije prihvaćalo kao nasilje, jer nema vanjskih ozljeda, no ono ostavlja teže posljedice nego tjelesno, smatra voditeljica brodskog Skloništa za žene Dubravka Zvaćko. Žene ga prihvaćaju zbog patrijarhalnog odgoja, neravnomjerne raspodjele moći između spolova (gdje žene vrijede manje, gdje majka kaže “šuti i trpi, i ja sam šutjela”, gdje nema podrške okoline.) U brodskom Skloništu kroz stručne radionice nastoji ih se osnažiti da bi se s traumom lakše nosile i nastavile dostojan život bez nasilja. Tu shvate da postoji i drukčiji život, da ne moraju trpjeti nasilje i da nisu krive za ono što im se dogodilo.
Šutke trpe nasilje
Istraživanja pokazuju kako žene trpe razne oblike nasilja i po 10 do 15 godina prije nego što odluče tražiti pomoć. A zastrašujuće zvuči činjenica da je svakih 15 minuta u Hrvatskoj zlostavljana po jedna žena. Podaci MUP-a kazuju da zbog nasilja u obitelji policija prosječno intervenira 29 puta na dan.
Pedeseti rođendan proslavila je u Skloništu, prvi je put dobila rođendansku tortu