Statistika je vražja stvar. Prema službenim podacima, u Hrvatskoj je danas evidentirano 600 beskućnika, a pretpostavlja se da ih je oko tisuću. Na populaciju od 4,2 milijuna stanovnika to je 0,2 posto, što je zapravo zanemarivo.

Usporedbe radi, čak i jedna Norveška, zemlja s 4,5 milijuna stanovnika i najvećim BDP-om od 42.400 dolara po glavi stanovnika, ima oko 6.000 beskućnika. Nedavno su UN i Svjetska banka objavili izvješće utjecaja krize na povećanje siromaštva prema kojem u Hrvatskoj čak petina stanovništva živi na rubu siromaštva. I po tim, čini se tragičnim podacima, Hrvatska ne bi bila među najgorim zemljama - čak ni u EU. Naime, prema prosječnoj stopi siromaštva Hrvatska bi bila ispred Rumunjske, Bugarske, Latvije, ali i Španjolske te Grčke. Dakle, nije strašno. Bar prema službenoj statistici, jer je neki činovnik odredio da granica siromaštva u Hrvatskoj iznosi 2.225 kuna mjesečnih primanja (po samcu) ili 4.400 kuna kod obitelji s dvoje djece! S druge strane, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, budžet hrvatskih obitelji za osnovne životne potrebe lani je nastavio padati. Tako je svako hrvatsko kućanstvo tijekom 2011. na osnovne životne potrepštine potrošilo 74.941 kunu, što je 200-tinjak kuna manje nego tijekom 2010. Istodobno, cijene su se bitno povećale, što pokazuje da je standard hrvatskih građana dodatno pao. Isto tako, prosječni dohodak obitelji nije padao (štoviše, neznatno je narastao), ali građani su se počeli ponašati u skladu s krizom i općom financijskom nesigurnošću: i kada su imali novca nastojali su štedjeti i ne trošiti osim na nnajnužnije. Očito je takav trend nastavljen i lani, što znači da se među građane uvukao strah da bi nam mogli slijediti još crnji dani. Međutim, ozbiljnija analiza koja je kućanstva podijelila u deset prihodovnih razreda, pri čemu su u prvom razredu bile obitelji s najnižim, a u desetom one s najvišim primanjima, pokazala je da čak 40 posto građana onim što zaradi ne može financirati ni najosnovnije, dakle prehranu, stanovanje, režije i ostale nužne troškove. Oni najsiromašniji zaradili su primjerice 2010. godine samo 18.000 kuna, a za golo preživljavanje morali su potrošiti 28.496 kuna. Oni pak u desetoj grupi, dakle najbogatijih deset posto obitelji, uprihodili su nešto više od 214.000 kuna, dok su potrošili 139.700 kuna. Dakle, uspjeli su i uštedjeti oko 10.000 eura.

Ako bi tim podacima pribrojali broj onih koji redovito idu na odmor i skijanje (oko 300 tisuća ljudi), zatim broj mobitela kojih je oko šest milijuna u Hrvatskoj, ili podatak čak 91 posto Hrvata ima vlastiti stan ili kuću (po čemu smo u europskom i svjetskom vrhu) čini se da smo zemlja blagostanja i izobilja.

Naravno stvarnost je posve drukčija. Kad bi se iz prihoda građana izuzele mirovine i socijalna primanja koje koristi svaki četvrti stanovnik, u Hrvatskoj bi gotovo polovina građana bila na granici ili ispod granice siromaštva. Domaća potrošnja pada iz godinu u godinu, BDP nam je ispod nule, nezaposlenost galopira, proizvodnje gotovo da i nema, cijene komunalnih usluga su pokrenule inflaciju od 5 posto, a prognoze ne predviđaju gospodarski oporavak u skorije vrijeme. Dakle, strah od sumorne sadašnjosti i nesigurne budućnosti postaje sve veći.

Od svih tih službenih i neslužbenih pokazatelja još je porazniji subjektivni osjećaj građana. A tu je situacija gotovo dramatična. Naime, prema svakom ozbiljnijem istraživanju posljednjih godina čak 80 posto građana - odnosno četiri od pet stanovnika - osjeća siromašnim jer smatraju da su im uskraćena mnoga prava i dobra na koja bi u normalnim društvima i vremenima imali pravo. Osim toga, s obzirom na dobnu strukturu Hrvatske, problem siromaštva u sljedećim bi godinama mogao postati još izraženiji, jer najveći dio siromašnih u Hrvatskoj su osobe starije od 65 godina, a to bi u budućnosti mogao postati još veći problem s obzirom na činjenicu da u Hrvatskoj svaki treći građanin radi i privređuje, a među vojskom nezaposlenih najviše je mladih. I jasno se nameće pitanje - tko će uopće puniti mirovinske fondove?

Jasmina Papa, voditeljica programa socijalne inkluzije UNDP-a (United Nations Development Programme), ističe kako se za stalne novčane pomoći najsiromašnijima iz hrvatskog BDP-a izdvaja samo 0,27 posto, što je vrlo malo u usporedbi s ostalim zemljama. Primjerice, za braniteljske naknade izdvaja se oko 1,7 posto BDP-a.

- UNDP-ovo istraživanje o regionalnim nejednakostima iz 2007. godine u Hrvatskoj pokazalo je da je razlika između dohodaka kućanstava s najvišim prihodima (Istra, Grad Zagreb) i onih s najnižim prihodima (Bjelovarsko-bilogorska, Virovitičko-podravska, Slavonsko-požeška i Vukovarsko-srijemska županija) slična razlikama u prihodima između Hrvatske i Danske. Pritom treba uzeti u obzir da je Danska tada bila članica EU-a s drugim najvišim prihodima, nakon Luksemburga. Pokazale su se, dakle, veće razlike između urbanih i ruralnih područja, te između različitih slojeva stanovništva, recimo onih slojeva koji su bolje stajali prije krize i onih koji su bili uključeni u određene gospodarske procese vezane uz tranziciju i privatizaciju, objašnjava Papa.

Očito je iz svega navedenog da Hrvatska polako, ali sigurno, grabi prema potpunom siromaštvu, jer apsolutno nijedan ekonomski pokazatelj ne daje nadu u skori oporavak, a kamoli neki veći prosperitet zemlji s ogromnim prirodnim potencijalima. Upravo je nevjerojatan podatak da Hrvatska godišnje uz sve ostalo uveze hrane u vrijednosti 10 milijardi kuna, pa zapravo i nije čudno što smo postali “bogata zemlja - siromašnih ljudi”.