Svjetski prvak u teškoj kategoriji i legendarni ukrajinski boksač Vitalij Volodimirovič Kličko u svojoj karijeri nadobivao se udaraca, istina ne i batina jer je uglavnom pobjeđivao, ali nikada nije bio poprskan suzavcem.

Sve do prije nekoliko dana, kada je, sudjelujući u prosvjedima u Kijivu, preraslima u fizički sukob sa specijalcima, dobrano poprskan u oči suzavcem iz policijskog spreja, zbog čega je morao tražiti liječničku pomoć.

Ukrajinski boksač, ali i politički aktivist Vitalij Kličko, čiji je otac, sovjetski general bojnik, junački umro od posljedica saniranja strašne nuklearne katastrofe u Černobilju, prosvjedovao je u Kijivu, zajedno s više tisuća svojih sunarodnjaka i istomišljenika, protiv donošenja kontroverznog zakona o statusu ruskog jezika u Verhovnoj radi, kako Ukrajinci zovu svoj parlament prema uzoru na staleški bojarski sabor u Kijivskoj Rusi. Rada je, inače, stari slavenski germanizam koji su Poljaci prvi posudili iz niskofranačkog jezika (der Rad, u značenju: vijeće) te ga poslije proširili među Česima, Slovacima, Ukrajincima i Bjelarusima.

Spomenutim zakonom, ruski je dobio status regionalnog jezika u istočnom dijelu Ukrajine, što znači da bi se njime moglo govoriti u školama, bolnicama i drugim javnim institucijama. Bio bi to veliki uzmak od ukrajinske ambicije da se u cijeloj državi govori jednim - ukrajinskim jezikom. Svibanjsku parlamentarnu raspravu o prijedlogu toga zakona obilježila je čak tučnjava među zastupnicima. Kako bi spriječio donošenje spornog zakona, predsjednik ukrajinskog parlamenta, Volodimir Mihailovič Litvin zaprijetio je svojom ostavkom.

Iako je zakon kreiran kako bi udovoljio potrebama goleme rusofonske populacije u Ukrajini (ruskim jezikom govori više od 14 milijuna ljudi ili 30 posto stanovništva!), koju, da paradoks bude veći, dobrim dijelom čine odnarođeni Ukrajinci (!), tim je propisom ozakonjena uporaba i drugih manjinskih jezika u zemlji poput armenskog, bjelaruskog, bugarskog, njemačkog, grčkog, mađarskog, moldavskog, poljskog, rumunjskog, slovačkog, krimskotatarskog i jidiškog. Politički promatrači upozoravaju kako je cijela gužva oko spornog zakona o jeziku dio lukave predizborne kampanje sadašnjeg predsjednika Viktora Fedoroviča Janukoviča uoči parlamentarnih izbora zakazanih za listopad.

Jezična stvarnost u Ukrajini, odnosno dramatična podjela zemlje na proukrajinski zapad i rusofilski istok, posljedica je teške prošlosti kroz koju je prolazila ta slavenska zemlja.

Ruski carevi, koji su vladali dijelovima Ukrajine, tijekom povijesti su se maksimalno trudili onemogućiti stasavanje moderne ukrajinske nacije. Zato su u razdoblju od 1804. do 1917. zabranili ukrajinski jezik u školama. Car Aleksandar Blaženi zatvorio je 1811. prvo sveučilište u istočnoj Europi, Collegium Kiyovense Mohileanum, osnovano još 1632., kako bi ukrajinsku ideju istrijebio u korijenu, a njegov nasljednik 1847. i Bratstvo svetih Ćirila i Metoda (ekvivalent Matice ilirske/hrvatske). Aleksandar II. zvani Osloboditelj zabranio je 1876. tiskanje i uvoz knjiga na "maloruskom jeziku". Ukrajinci su trebali postati Rusi. No dogodio se neočekivani paradoks, ukrajinski jezik i književnost cvali su u onim dijelovima današnje Ukrajine koji su bili u sastavu Habsburške Monarhije, odnosno Austro-Ugarske, u prvom redu u Galiciji i Bukovini. Površni i potkupljivi ruski carinici imaju najviše zasluga što je krijumčarenje knjiga u porobljenu Dnjiparsku Ukrajinu bio masovno i uspješno. Tijekom sovjetskog razdoblja, ukrajinski je formalno dobio pravo građanstva, ali je zbog sveobuhvatne rusifikacije, naročito u razdobljima 1933.-1957. i 1973.-1989., ponovno izguran u zapećak.

Nažalost, tragovi ruskog kulturocida i jezičnog inženjeringa vidljivi su i danas u Ukrajini. Iako najveći dio Ukrajinaca (67,5 posto) navodi upravo ukrajinski kao svoj materinji jezik, velik broj njih, u svakodnevnoj komunikaciji, najčešće govori ruskim. Zapadni dio zemlje, nekada u Austro-Ugarskoj, s Ljvivom (rus. Lavov, njem. Lemberg) kao kulturnim središtem, poslovično je nacionalno najosvješteniji dio Ukrajine. Istok je carstvo rusofonaca, mahom odnarođenih Ukrajinaca okrenutih prema Moskvi. Odande potječe i predsjednik Janukovič, podrijetlom iz doseljene bjelaruske obitelji. Zanimljiva je nacionalna preobrazba bivše premijerke i sadašnje političke zatvorenice Julije Volodimirevne Timošenko, djevojački Grigjan (njezin otac u djetinjstvu je nosio židovsko prezime Kapitalman), rođene 1960. u Dnjipropetrovsku na istoku Ukrajine. Poput mnogih Ukrajinaca s istoka zemlje i ona je govorila isključivo ruski sve do svoje 36. godine, kada je odlučila postati nacionalno osviještenom Ukrajinkom.

Legaliziranjem postojećeg stanja, odnosno podjelom zemlje na zapadni dio, u kojem se više-manje govori ukrajinski, i istočni dio, koji je prepušten odnarođenim rusofoncima, Ukrajina se našla u krajnje frustrirajućoj situaciji trajne političke nestabilnosti i potencijalnog raspada države. To je iznimno loša vijest za Ukrajinu, koja će uz vlastiti, teško stečeni i očuvani, nacionalni, kulturni i državni identitet, morati prihvatiti činjenicu da je veliki dio njezinog teritorija zapravo svojevrsna polu-Rusija.

No prilike u Ukrajini nipošto ne treba gledati zastarjelim crno-bijelim i rusofobnim naočalama iz vremena Hladnog rata. Ljudi koji žive u Ukrajini, a govore ruskim kao materinjim jezikom, dakle pripadnici ruske manjine (a riječ je o čak 8,3 milijuna ljudi!), kao i odnarođeni Ukrajinci (njih još otprilike toliko), imaju pravo na puno uživanje ljudskih prava, uključujući i pravo na uporabu vlastitog jezika! Nažalost, dio Ukrajinaca, poput velike većine Iraca, davno je zaboravio vlastiti jezik i ne mari previše kako bi ga ponovno naučio. Tragična je to činjenica s kojom će se Kijiv morati pomiriti.