Neki je dan održan zanimljiv i poučan skup na kojem su stručnjaci iz različitih područja nastojali osnažiti druge stručnjake u borbi protiv ovisnosti. Nažalost, ovisnost je postala sastavnim dijelom života mladih ljudi, pa se na skupu nastojalo uputiti na to zašto mladi danas posežu za tim.

Jedan od odgovora mogao bi se kriti u tome što nekada ljudi nisu imali saznanja o bilo čemu što se događalo izvan njihova mjesta, potom su zahvaljući radiju i TV-u ipak bili obavješteniji, a danas svi instantno doznaju što se događa, primjerice, u Siriji, gdje je bio potres, gdje je eksplodirala bomba, gdje je netko poubijao školske kolege i nastavnike... Isto je i s nabavom psihoaktivnih sredstava. Čini se teškim, ali iz perspektive klinaca vrlo lako.

Na spomenutom je skupu iznesen alarmantan podatak o Dalmaciji, posebno u segmentu suicidalnosti, jer se ondje u kratkom vremenu ubilo nekoliko djece. Bezbroj sam puta i u ovoj kolumni u našem Glasu Slavonije i u brojnim drugim medijima nastojala upozoriti koliko je danas teško odgajati djecu, koliko je teško danas biti roditelj i koliki su izazovi kada želimo usmjeriti mladog čovjeka boljim izborima. Problemi vam se možda čine dalekim kada se ne radi o vašem djetetu, mnogi radije okrenu glavu od svega, no kada traže pomoć, začude se koliko je ograničavajućih čimbenika u zaštiti mentalnog zdravlja. Naime, stručnjaka nema dovoljno, bit će ih i sve manje, jer je vrlo visoka stopa izgaranja u onih koji rade s djecom, dakle i pedijatara i psihijatara. Analiza je pokazala da je, kada se ukupno gleda, najmanje stručnjaka za skrb o djeci. Nedostaje pedijatara na svim razinama, primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj, dječjih je psihijatara zabrinjavajuće mali broj, a onih koji su motivirani za rad s mladima sve je manje i manje. Moja je anketa koju sam nedavno provela među studentima pokazala kako oni već prepoznaju težinu rada s djecom i mladima, uključujući i rad s roditeljima, skrbnicima, udomiteljima i svima koji su na bilo koji način dio djetetova života.

Usporedno, nažalost, raste broj djece koja traže pomoć, veliki je postotak mladih koji iskazuju patnju na način koji okolina često na vrijeme ne prepozna, pa tek tragičan ishod pokaže da postoje propusti zbog kojih nije opaženo da neko dijete ili adolescent iskazuje "poziv u pomoć". Čitajući dnevni tisak i prateći elektronske medije, opet upada u oči porast vršnjačkog nasilja, agresije i heteroagresije, ismijavanje nečijeg deformiteta ili slabosti, ponovno u virtualnom svijetu ismijavanje djeteta samo zato što je u nečemu malo drukčije... I onda se opet upale svi alarmi koji signaliziraju potrebu za pomoći, ali brzo utihnu i obično se ponovno aktiviraju u novoj nemiloj situaciji.

Vršnjačko nasilje nije od jučer, postoje brojni povijesni pisani podatci o tome kako jači tlači slabijega, obično u skupini, jer kao pojedinac nije dovoljno snažan da zlostavlja slabijeg i krije se iza grupe. Tako je i kod odraslih - fenomen udruživanja s ciljem da se oslabi pojedinca nije rijadak.

Početkom 20. stoljeća zabilježena je ekspanzija samoozljeđivanja među ženama, čak do razine da su si radile enukleaciju, vađenje, oka, sakaćenje na vrlo bizaran način, s ciljem da pokažu koliko im je teško. Djeca današnjice, kada su i okolnosti drukčije, traže druge načine kako da pokažu koliko im je neizdrživo. Današnja su generacije djece i mladih apatične, ne da im se ništa, čak ni družiti se, ne iskazuju motivaciju čak ni za izražavanje emocija, odatle i iskazivanje aseksualnosti, seksualnosti bez emocija (aromantični), da dalje ne nabrajam brojne nove definicije prema kojima se mladi ukalupljuju u neke nove trendove. Sludili smo skroz djecu. S jedne im strane godinama govorimo kako imaju prava, s druge ne znamo što bismo s tim njihovim pravima. U djetetovoj je naravi da želi i traži granice, najbolje i funkcionira ako mu se odrede limiti, ne negativni, nego dobronamjerni.

Moja je generacija, primjerice, naučila da se autorite poštuje, upravo zbog toga bili smo neurotična generacija, a nove generacije ne poštuju nikoga i u biti su frustrirane i nezadovoljne na svim razinama. Moj je kolega izvrsno objasnio zašto je sasvim noramalno da mladi iskazuju svoj bunt - mozak im je stalno na gasu, nema kočnice. Mladi su primarno u tom razdoblju izloženi snažnom utjecaju hormona, a kočnice koje mogu suzbiti takvo ponašanje još ne budu potpuno razvijene u mozgu. Otuda jaz između navale hormona i razvijenih obrambenih sposobnosti, no imaju dijelom i pravo iskazivati svoj bunt, agresiju, impulzivnost... Navedeno se naziva "biološki nedostatak samokontrole u adolescenciji". Dodamo li liberalni stil odgoja, liberalne odgojne stavove te odnos društva, pritiske i težnje savršenstvu, nekonzistentnost i nesigurnost... sve su to uzroci nedostatka samokontrole u tom najranjivijem razdoblju života.

Kaže se, prve su tri najvažnije u djetetovu životu, no čini mi se da treba pripaziti na razdoblje od 14 do 18 godina, kada je biologija odgovorna za manjak samokontrole, nije postignuta razina zrelosti koja može obuzdati mladog čovjeka u impulzivnosti i agresivnosti, pa ih upravo zbog toga društvo na neki način želi i zakonski zaštititi. Hormoni, biologija, obitelj, nezrelost i poruke koje im svakodnevno šaljemo, a na koje nisu u stanju adekvatno reagirati dijelom su odgovorni za to da se današnje generacije doimaju kao "izgubljene". Odgovornost je odraslih da ih vrate na pravi put. Ako su na stranputici, za to su krivi odrasli.