Magazin
HRVATSKA MITOMANIJA (I)

Na putu u budućnost
prošlost nam se često
vraća kroz druga vrata
Objavljeno 17. srpnja, 2021.
Vjerovati u mitove bez tzv. kritičkog odmaka štetno je za razvoj i napredak hrvatskog društva

Otkad je svijeta i čovjeka, mitovi i mitologije sastavni su dio svakog društva i svake civilizacije, od prapovijesti do sadašnjih, modernih vremena. Ako ćemo prema definicijama, mitologija (ili hrvatski - pričoslovlje) znanost je koja proučava priče fantastična sadržaja, u kojima su junaci bogovi, polubogovi, heroji i slično. Te pak priče bilježi mit, legenda, tradicija, usmena predaja i drugo. Osim toga, mitologijom se naziva i skup mitova neke religije, etničke skupine ili geografskih cjelina, uključujući i politiku. No sve to možete pročitati i ako surfate internetom, napose Wikipedijom, koja je, takva kakva jest, u digitalnom dobu 21. stoljeća sama po sebi u određenom smislu postala mit.



Vratimo se, međutim, mitovima kojima se bavimo u ovotjednoj temi. Mitovima koji su sastavni dio hrvatske društvene i političke mitologije, mitovima koji se u nekom rastezljivijem vremenskom slijedu provlače od dalje prošlosti do bliske sadašnjosti, od ratnih devedesetih i bespuća tranzicije do pripadnosti Europskoj uniji i sazrijevanja RH u moderno društvo. Mnogo je tu mitova koji se na neki objašnjiv ili neobjašnjiv način zrcale u društvu, koje, doduše, danas more drugi problemi, poput aktualne pandemija i koronakrize, ali koji su tu, oko nas, poput nekih duhova, kojima ni svi virusi ovog svijeta ne mogu nauditi i iskorijeniti njihov utjecaj na ljude sklone mitovima, mitomanijama i mitologijama.

Kako bi se nabrojilo sve mitove oko nas i u nama (nekima), trebalo bi ispuniti cijeli Magazin. Zato spomenimo samo one najočitije, najraširenije i u biti najštetnije. Kad se, primjerice, radi o mitovima prošlosti, mit o Josipu Brozu zvanom Tito, mit o partizanima te ustašama i NDH, ali i mit o bivšoj Jugoslaviji (onoj Titovoj) najžilaviji su i teško je ili gotovo nemoguće ne uzeti ih u obzir koliko god se ti mitovi čine balastom davno minulih vremena, koja treba prepustiti povjesničarima da bi se društvo okrenulo budućnosti, prosperitetu i napretku, da bi se moglo normalno razvijati bez pogubnih retrorefleksija i pljesnive nostalgije.

Naravno da treba povesti računa i o mitovima vezanima uz raspad SFRJ, uz ratove 90-ih, mitove vezane uz podjelu BiH, navodno dogovorenu između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, ali i mitove vezane uz Domovinski rat, hrvatsku borbu za samostalnost i neovisnost. Posebno bi se moglo i trebalo raspravljati o mitovima hrvatske tranzicije, mitovima o pretvorbi društvenog u privatno vlasništvo, mitu o "200 najbogatijih obitelji" itd., itd. S tim više ili manje u vezi, provlači se i mit o bogatoj i siromašnoj zemlji Hrvatskoj, mit o društvenoj (ne)pravdi, mit o posebnom mentalitetu (socijalističkom, balkanskom...), mit o visokoj politici (elitama) i niskom populizmu, i na kraju (ali ne i konačno) mit o ekonomskim bespućima kroz koja je Hrvatska prolazila u trideset godina neovisnosti i samostalnosti. Kad smo kod mitova iz prošlosti, mogli bismo ići i daleko unatrag, do stoljeća sedmog, do mitova o kraljevima i banovima, ili bliže, do mitova o predsjednicima, od Tuđmana do Milanovića.

HRVATSKA I SVIJET


Kad smo kod ekonomskih mitova, jedan od duboko ukorijenjenih mit je o ekonomskoj snazi bivše Jugoslavije (vratimo se ponovo na taj "vječni mit"), mit o tome kako se tada živjelo bolje, da je Jugoslavije bila gospodarska sila koja je izvozila i svi su imali posao. Taj mit nije ukorijenjen samo među ljudima lijeve političke orijentacije nego čak i među desničarima, koji, iako ne vole Jugoslaviju zbog njezina odnosa prema nacionalnim pokretima te osobnim, vjerskim i političkim slobodama, priznaju kako je Jugoslavija bila ekonomski jača i stabilnija država od nekih nastalih njezinim raspadom. Tu je, međutim, kvaka. Jer, gledajući objektivno, Jugoslavija je bila komunistička iluzija u kojoj je i sav taj njezin "socijalizam s ljudskim likom" bio opsjena, kratkotrajna idila (ekonomska), koja je opstajala dok je Zapad Titu davao kredite, a raspala se logičnim slijedom raspada svake diktature, pa i one Titove - u krvavom ratu! Zazivati sad u tom i takvom kontekstu nekakvu navodno bolju prošlost i njezinim mitovima davati relevantnost doima se rigidno nostalgičnim i posve irelevantnim.

Naravno da ekonomskih mitova nije pošteđen ni ostatak svijeta, naprotiv, krcat je njima u tolikoj mjeri koliko je krcat i političkim mitovima. Primjerice, mit o neoliberalizmu posebno je izražen, te uvijek aktualan kad se dogodi velika ekonomske kriza, poput one iz 2008. godine. Kako bi se o tome saznalo više, preporučujemo rad Đure Š. Medića iz 2014. "Kritika neoliberalnih mitova i njihove uloge u opisu i rješavanju krizno-recesijskog stanja u privredi", ali i neke od knjiga koje potpisuje Noam Chomsky. Svatko treba pozorno pročitati i "Mitologije" Rolanda Barthesa, u kojima autor analizira brojne mitove francuskoga građanskog društva iz sredine pedesetih godina 20. stoljeća. Promišljajući što je to osobito i u strukturi mitsko u predmetima svakodnevice i kulturnim fenomenima - od vina i mlijeka, deterdženta ili novog modela Citroëna do Einsteinova mozga, striptiza ili Tour de Francea - Barthes iznosi kritiku same ideologije građanstva. Poučno za svako, pa tako i za ovo naše, vrijeme i društvo.

A s obzirom na to da je svaki ekonomski mit više ili manje povezan s političkim mitom, uputno je pročitati i knjigu "Politički mitovi" autorskog dvojca Frederic Monneyron-Antigone Mouchtouris (2012.). Između ostalog, Monneyron i Mouchtouris zaključuju da je glavna osobina političkih mitova što se u njih vjeruje bez traženja argumenata i oni na krajnje jednostavan način objašnjavaju složene političke fenomene, a šire se zbog toga što zadovoljavaju duboke društvene, ali i individualne psihološke potrebe.

PSIHOLOGIJA MASE


I tu sad dolazimo do psihologije, bolje rečeno, psihologije masa, koje vjeruju u mitove bez tzv. kritičkog odmaka, što onda populistima svih vrsta, lijevima i desnima, služi kao gorivo za vlastite demagoške mitomanske floskule, uključujući i one za dnevnu uporabu u javom i medijskom diskursu. U tom se, naime, širem kontekstu može objasniti puno toga, premda ne i sve, jer, pošteno govoreći, ljudska je glupost beskonačna, ili, kako je to rekao Albert Einstein: "Ljudska glupost i svemir su beskonačni, ali za ovo drugo nisam siguran" te dodao: "Lakše je razbiti atom nego predrasude." Jer ako mit označava zabludu, pogrešno vjerovanje kojeg se ljudi drže usprkos tomu što svi dokazi upućuju na suprotno, referiranje na sadašnjost pokazuje dokle smo došli vjerujući u mitove, nekritički ih uporabljujući i trpeći ih u kolektivnim sjećanjima i pojedinačnim idealizacijama bez ikakve ograde, odmaka i objektivnog sagledavanja istine u hrpi laži, opsjena i manipulacija koje se vežu uz mitove i mitologije, uz dakako relevantne objekcije, argumente i činjenice koje se ukazuju ispod naslaga pogrešnih tumačenja i krivih zaključaka.

U konačnici zaključimo ovim citatom: "Mitovi su javni snovi, snovi su osobni mitovi", navodi Joseph Campbell, američki pisac, znanstvenik i sveučilišni profesor, najpoznatiji po svojim radovima u području mitologije i poredbene religije. Stanislaw Jerzy Lec, poljski književnik, ovako je duhovito sažeo sve rasprave o mitovima: "Stvarajte mitove o sebi, ni bogovi nisu drukčije počeli." Ako je suditi po svemu što svednevice slušamo i gledamo, čini se kako su Jerzyja Leca mnogi poslušali. I u Hrvatskoj...



Darko Jerković
Kad smo kod ekonomskih mitova, jedan od duboko ukorijenjenih je mit o ekonomskoj snazi biše Jugoslavije, mit o tome kako se tada živjelo bolje, da je Jugoslavije bila gospodarska sila...

Mitovi populistima svih vrsta, lijevima i desnima, služe kao gorivo za vlastite demagoške mitomanske floskule, uključujući i one za dnevnu uporabu u javom i medijskom diskursu...

Mitovi i nasilje
Temu se čini uputnim završiti izvrsnom teološkom tribinom naziva “Uloga i mjesto mita u ljudskom društvu”, održanom u travnju 2019. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Daklem, u BiH, koja je ionako prepuna mitova! Na tribini je doc. dr. Mario Bernadić, s Katoličkog bogoslovnog fakulteta, održao izlaganje “Mit, mitomanija i demitologizacija”. Polazeći od Platonova stajališta o pogubnosti mitskih kazivanja, autor je nastojao upozoriti na neke specifične elemente mitskog svjetonazora i razmišljanja. Tako mit o Edipu govori o nemogućnosti pojedinca da promijeni svoju pretkazanu zlu sudbinu. U mitu uglavnom nema ni osobnih zasluga ni osobne odgovornosti. Kriv ili zaslužan uvijek je netko drugi, i stoga se mit kao takav temeljito protivi svim individuacijskim i emancipacijskim procesima. S druge strane, mit o Sizifu govori o nemogućnosti povezivanja uzroka i posljedice. Sizif je osuđen vječno raditi ono što nije moguće napraviti. Paralela s Einsteinovom definicijom ludila više je nego očita: “Raditi uvijek jedno te isto, i očekivati da će se pri tome dogoditi nešto novo.” Mitološki nastrojen pojedinac radi upravo to, uvijek i vječno jedno te isto, nadajući se ipak pri tome nekoj čudesnoj sreći i nekom iznenadnom obratu sudbine. Bernadić se dalje osobito fokusirao na povezanost mita i nasilja. Tako mnogi kozmogonijski mitovi izvještavaju o kreativnoj snazi nasilja. Tu obično jedan ili više bogova ubijaju nekog drugog boga te od njegova tijela nastaje zemlja, od krvi more, od suza rijeke i jezera, a od kose raslinje. Reklo bi se, “grozan zločin”, ali istovremeno tako prijeko potreban zločin. René Girard stoga i kaže da mitovi po sebi nisu ništa drugo doli progoniteljske sage pisane iz perspektive progonitelja, pri čemu u korijenu svakog mita stoji neko realno povijesno ubojstvo. Bernadić je još ponešto rekao o mitu osvajačkih politika, gdje se s jedne strane govori o tragediji vlastitog naroda, koji je po sebi onaj vječno progonjeni i ubijani, a s druge se strane istovremeno počinje govoriti o snazi toga naroda, njegovim herojima, junačkoj nepobjedivoj vojsci i sl. Naznačena kontradikcija služi pokretanju agresije. Jer bez straha nema ni mržnje, ali, također, bez spominjanja minulih pobjeda i herojizama nema ni hrabrosti - stoji u osvrtu na Bernadićevo predavanje na portalu kbf.unsa.ba.

Možda ste propustili...

VELEPOSLANIKOV IZBOR

Sreća nije uvijek u domu

S INOM NA KAVI: DRUGA STRANE DIPLOMACIJE

Duga povijest prijateljstva između Egipta i Hrvatske

ZDENKO ADROVIĆ PREDSJEDNIK HRVATSKE UDRUGE BANAKA (HUB)

Banke posluju u skladu sa zakonskom regulativom

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

RAZGOVOR: ANA RIMAC SMILJANIĆ/SANDRA PEPUR/JOSIP VISKOVIĆ

Posljedice potpisivanja
na brzinu ili jednog klika
mogu biti vrlo skupe

2

REPORTAŽA: KAKO SAM OSVAJAO MONT BLANC

Život je kratak,
trčanje ga čini dužim

3

HRVATSKA NARODNA BANKA

Omogućiti bolju zaštitu potrošaća