Prašina koju je podignuo predsjednik Rijeke Damir Mišković oko suđenja i zbog koje je na kraju pala Sudačka komisija HNS-a teško da je inicirana zbog zabrinutosti za budućnost hrvatskog nogometa. Zanimljivo je kako se koji dan prije o istoj temi oglasio i Dinamo, a sve nam je to nekako izgledao kao koalicija koja bi trebala zaustaviti Osijek u prodoru prema osvajanju jednog od trofeja ove sezone. Ako se pogleda malo unatrag, čovjeku postane jasno zašto je nastala ta drama. Naime, u posljednjih sedam sezona Dinamo i Rijeka podijelili su sve trofeje unutar hrvatskog nogometa. Zagrepčani su uzeli šest naslova i tri Kupa, dok je Rijeka bila jednom prvak i četiri puta osvajala Rabuzinovo sunce, a da je pri tome triput u finalu igrala protiv Dinama. Dakle, priča oko osvajanja trofeja posljednjih godina svodila se na ta dva kluba, a sada je ona itekako ugrožena od strane Osijeka. Čovjek bi pomislio kako su Dinamo i Rijeka veliki rivali, ali neke stvari koje su se događale na relaciji između tih klubova u tom razdoblju govore drukčije. Nerijetko su se na relaciji Maksimir - Kantrida ili Rujevica događali mnogi transferi igrača što baš nije normalna praksa ako su klubovi žestoki suparnici na travnjaku. Naime, nakon Lokomotive, Rijeka je bila najbolji Dinamov partner u odrađivanju transfera, što samo govori o neuobičajenom odnosu koji se razvio na toj relaciji otkako je Damir Mišković postao predsjednik Rijeke. Cijela ta slika upućuje kao da je stvoren određeni pakt između ta dva kluba u kojemu se ipak zna tko je broj jedan (Dinamo), a tko broj dva (Rijeka), ali su u njemu svi dobro živjeli. Dinamo je put Rijeke znao slati jaka igračka imena poput Andreja Kramarića, Ivana Krstanovića, Nikole Pokrivača, Franka Andrijaševića, Ivana Tomečaka, Domagoja Pavičića, a da pri tome uopće nije kod njega bilo straha da će ga Rijeka ugroziti. Istina, Riječani su jedini uspjeli u posljednjih 15-ak godina uzeti titulu “modrima”, zapravo te sezone 2016./17. i dvostruku krunu, ali to nije pokvarilo njihov odnos. Bilo je prometa i u suprotnom smjeru, ali daleko manje, no iz Rijeke u Dinamo odlazili su Mario Gavranović i Marko Lešković. Ove sezone se opet dosta radilo. U Rijeci igraju dva posuđena igrača Dinama Luka Menalo i Sandro Kulenović, a nedavno su zgotovljeni transferi iz Rijeke u Dinamo Ivana Nevistića i Daniela Štefulja, koje je zagrebački klub do ljeta ostavio na posudbi u redovima Rijeke. Samo još jedan dokaz kako između Dinama i Rijeke zapravo ne postoji nekakav poseban rivalitet, već poslovni odnos kojim su uspjeli zavladati hrvatskim nogometom. I zato nije ni čudno što im se baš ne sviđa pojavljivanje Osijeka kao “treće strane” koja narušava njihovu idiličnu suradnju i ozbiljno ugrožava između njih utvrđeni poredak u HNL-u. Naravno, u tom prometu koji se odvija na relaciji Zagreb - Rijeka nema ništa formalnopravno sporno, no čudno je što dva kluba koja se predstavljaju kao veliki rivali na terenu toliko surađuju kada su u pitanju transferi. Nema nikakve dvojbe kako su ta dva kluba “vedrila i oblačila” domaćom ligom posljednjih sedam godina, i to ne samo na terenima već i izvan njih. U domaćem nogometu uvijek je ključna bila moć koja je tamo od 2006. godine bila apsolutno u rukama Dinama, a Mišković je po preuzimanju Rijeke očito pronašao model kako pronaći svoje mjesto pod suncem u tim odnosima.

Stoga i ne čudi jedna misao koja kaže “kako je lakše osvojiti Ligu prvaka negoli naslov u HNL-u”. Osijek bi u nastavku ove sezone to mogao osjetiti na svojoj koži...