Iako je Vlado Gotovac rekao da si Hrvatska ne može dopustiti luksuz vlastite provincijalizacije, tom usudu ipak nije moguće samo tako pobjeći. Doduše, prije toga, dužni smo reći kako taj pojam, sam po sebi, nužno ne mora generirati samo loše pojave, koje se inače uz taj pojam vezuju. Konačno, činjenica da u našim, uvjetno rečeno, "malim sredinama"/provincijama, a Đakovo to bez ikakve sumnje jest, žive, rade, djeluju i ljudi poput Adama Rajzla, samo dodatno potvrđuje ovu konstataciju.

Raditi i živjeti u "maloj sredini" a priori ne znači ništa! Ni dobro, ni loše! Štoviše, upravo činjenica da i u takvim sredinama postoje i djeluju "književni krugovi" vrijedna je pozornosti i respekta jer pokazuje iznimnu intelektualnu radoznalost njezinih građana, jednu respektabilnu kritičnu masu koja svjedoči da njihovi interesi nisu isključivo vezani uz zadovoljavanje samo onih elementarnih ljudskih potreba, već da oni ne samo što žele nego i aktivno prakticiraju u svim onim "programima plus"! Krajnje je vrijeme da se napravi jedna ozbiljnija sociološko-psihološka studija o tim sredinama i njihovim protagonistima, da se pokuša ustanoviti i njihov ideološki spektar. Naime, ne bismo bili u svim elementima korektni kada bismo samo na temelju pojedinačnih slučajeva izvodili neke šire zaključke.

Tako sam već u svojoj prethodnoj recenziji zbirke priča Adama Rajzla konstatirao da između životnih stavova autora, koje on eksplicite promiče i u svojim proznim tekstovima te ideologije Hrvatske seljačke stranke, postoji velika bliskost, ali to još uvijek ne znači da ova konstatacija vrijedi i za sve ostale pripadnike tih "književnih krugova" iz manjih sredina. Moramo se čuvati (pre)brzih generalizacija. No ova konstatacija da su "manje sredine" sklonije konzervativnijem svjetonazoru mogla bi funkcionirati kao zanimljiva hipoteza, koju bi tek jedna obuhvatnija analiza mogla potvrditi ili demantirati.

Adam Rajzl napisao je zanimljiv roman - "Debela šuma" (DHK/Đakovački književni krug, 2020.). Kolegica Milica Lukić, inače recenzentica ovoga romana, dala mu je prikladnu atribuciju: "slavonski noire roman"! No, kao što je poznato, atribucija sama po sebi ništa ne znači, odnosno ona samo upućuje čitatelje (i kritičare, dakako) unutar koje bi se poetike ovaj prozni tekst trebao čitati. I ništa više!

Roman počinje ubojstvom u šumi, u kraju koji je autoru odlično poznat, kao što su mu poznati i ljudi koji u tom kraju žive, njihovi običaji, koje se dogodilo davne 1958. godine. Ubijen je nepoznat čovjek, koji očito nije iz tog kraja, koji je došao kupiti neko imanje (sada bi trebalo vidjeti što se to krajem 50-ih godina sve događalo u ondašnjem društvu da su ljudi samo tako prodavali svoja imanja, a da su iz nekih drugih krajeva dolazili neki drugi ljudi, koji su pak imali novca i željeli kupiti ta imanja) u pratnji jedne mlađe osobe, koja također nije bila iz tog kraja.

O svim ovim detaljima autor nas pomno informira tako što prenosi svjedočenja domaćih ljudi, koji su tu dvojicu ne samo vidjeli nego su neki i s njima razgovarali. No, te 1958. godine inspektor Ilija Ivković, iako je poslu pristupio krajnje ozbiljno (treba samo vidjeti njegove "službene zabilješke" u kojima se referira na slučaj, a koje autor "uvlači" u temeljni tekst romana), ipak nije uspio riješiti slučaj. U ljeto 1971. godine odjednom, iz čista mira, u kraj dolazi nepoznati čovjek, gastarbajter Marko Katović, koji također pokušava otkriti što se točno dogodilo u jesen 1958. godine, jer je uvjeren da je ubijeni njegov brat Mijo, o kojem već duže vrijeme ne zna ništa, a iz nekih "političkih razloga" nije se ranije mogao vratiti u zemlju i raspitati se o sudbini nestalog brata. No 1971. godina je famoznog hrvatskog proljeća, neka su druga vremena, pa je sada i povratak moguć, a moguće je provesti i privatnu istragu o tom zaboravljenom slučaju. Kao što i sve iluzije kratko traju, tako je i iluzija "socijalizma s ljudskim licem" u bivšoj državi kratko trajala i Marko nije uspio doznati ništa ni i o bratu ni o ubojstvu u šumi.

Kada smo već kod hrvatskog proljeća, onda moram spomenuti kako mi se čini da u to vrijeme Osječka pivovara nije proizvodila Osječko pivo, nego da se to pivo u duhu vremena zvalo Zrinski, pa su tako seljani u krčmi pili Zrinski, a ne Osječko pivo. Nisam siguran, ali ako sam u pravu, to nije neki preveliki grijeh autora, jer i Zrinski pivo bilo je "osječko pivo".

Kako god bilo, moralo je proći još dvadesetak godina da se dogodi nova hrvatska država, zaposle novi ljudi u policiji, da se uvedu nove, moderne metodologije/tehnologije otkrivanja zločina, DNK analiza, pa da se ovaj slučaj razriješi tako što se u priču uvode potpuno novi ljudi, pa između inoga saznajemo da osoba ubijena u šumi nije Mijo Katović, nego neki posvema drugi čovjek, jer Mijo sve to vrijeme sretno živi u Australiji, a ubojica je…

Tu ću stati jer, sukladno prešutnom dogovoru s urednikom, ne smijem vam baš sve otkriti. Ali zato smijem uputiti jedan savjet autoru ovog djela, Adamu Rajzlu - ne bi bilo loše da je struktura i motivacija u romanu “Debela šuma” ipak malo čvršća! No onda to više ne bi bio “noire roman”.