Ako izuzmemo poneku iskru između Banjaluke i Sarajeva, u susjednoj Bosni i Hercegovini se gotovo sve do jučer nitko nije previše zamarao tisućama migranata koji su ondje zapeli na svome putu u bogatije zemlje Europske unije. Nema nikakve tajne, razlog tome je muslimanska solidarnost. Jedna islamistička stranica na bošnjačkom jeziku ovako objašnjava taj osjećaj: "Kako da ne volimo muslimane svih rasa i nacija, kad smo svi mi jedan ummet".

Poznato je da su golema većina migranata i izbjeglica, koji se kreću planinskim i šumskim stazama nepogrešivo vođeni GPS-om sa svojih mobitela, muslimani ili točnije muškarci iz islamskih zemalja. Oni dolaze iz gospodarski besperspektivnih zemalja Sjeverne Afrike i Središnje Azije u namjeri da se ilegalno ubace u neku od država Europske unije. Na tome putu migranti nailaze na brojne fizičke i birokratske prepreke, a mnogi od njih u toj gruboj pustolovini izgube i život. Bosna i Hercegovina se pokazala do sada kao sigurno utočište.

Rijeke migranata tiho bi, uz prešutno odobravanje bosanskih vlasti, naročito loše vođenih, tehnički neopremljenih i nemotiviranih pripadnika graničnih postrojba, ušle u zemlju, nakon čega bi, uz veću ili manju pomoć bošnjačkog elementa u Federaciji BiH, stigle do Unsko-sanskog kantona, na krajnjem zapadu države. Neobično da sve do sada nikoga u Sarajevu nisu previše dirala dramatična izvješća iz Bihaća o stotinama i tisućama izbjeglica koji lunjaju gradskim ulicama, spavaju po parkovima i provaljuju u nenaseljene kuće, ozbiljno narušavajući sigurnosne prilike u tome dijelu države. Kako bi im omogućili laki prelazak hrvatske granice, vlasti iz Sarajeva organizirano su dovodili migrante do smetišta Vučjak na samoj granici gdje su im podignuli izbjeglički kamp, zatvoren tek nakon snažnog pritiska iz Bruxellesa. Unatoč tome da ih u ličkoj nedođiji osim međeda očekuju i jake hrvatske policijske snage, činjenica je da se stanoviti broj migranata ipak uspije probiti do Slovenije i Italije. Prije nekoliko dana, usred turističke sezone, kombi pun migranata zalutao je na otok Krk. Umjesto da ih odveze do Brinja u Lici, pijani vozač kombija svoje je klijente greškom dovezao do krčkog naselja Dobrinja! Koliko se situacija u Unsko-sanskom kantonu otela kontroli govori i podatak kako migranti već danima blokiraju magistralnu cestu na granici Federacije BiH i Republike Srpske. Procjenjuje se da je u Bosni i Hercegovini više od deset tisuća migranata. Sve su to mladi muškarci koji zahtijevaju hranu i smještaj u izbjegličkim kampovima te pomoć prilikom izlaska iz zemlje u smjeru Europske unije.

Iz Bihaća već mjesecima stižu vapaji za pomoć, ali iz Sarajeva na to nitko ne haje dajući do znanja kako je skrb za interese ummeta (zajednica svih muslimana na svijetu) odnosno širenje islama na europski kontinent važnija od životnih uvjeta u tamo nekom Bihaću. Druga važna poruka jest činjenica da je unutarnje rastrojstvo ove zemlje na dva entiteta i tri etničke zajednice toliko da je taj proces zahvatio i najveću etničku skupinu Bošnjake. Okretanje leđa Unsko-sanskom kantonu podsjeća na sličan sukob koji se dogodio između službenog Sarajeva i Republike Zapadne Bosne predvođene Fikretom Abdićem Babom. To govori kako je i bošnjačka nacija poput svojih susjeda iz Crne Gore nedovoljno integrirana. Kada se uzme u obzir da je prostor Bihaća dio nekadašnje "Turske Hrvatske", nikada vraćene u sastav matice zemlje, onda dobivamo cjelovitiju sliku o unutarnjoj konfiguraciji Bosne i Hercegovine te kako funkcionira mlada bošnjačka nacija. Iako je Bihać danas nedjeljivi dio susjedne države, zanimljivo je podsjetiti da su hrvatski staleži 1494. godine sa svoje saborske sjednice održane u tome gradu uputili dramatični poziv za pomoć rimskom papi Aleksandru VI. i caru Maksimilijanu I. Habsburškom, upozoravajući da će Turci pregaziti Hrvatsku. Tom je prilikom po prvi puta upotrijebljen pojam “predziđe kršćanstva” (antemurale christianitatis). Slobodni kraljevski grad Bihać uspješno je odolijevao pred otomanskom invazijom sve do 1592.

Kakav cinizam trenutno stanuje u Sarajevu najbolje oslikava izjava ministra sigurnosti Selme Cikotića izrečena na sjednici vlade o tome kako "nazočnost migranata za Bosnu i Hercegovinu ima pozitivan učinak jer se bilježi povećana potrošnja". Dodao je i da je čuo "zanimljive i seksi ideje" o vraćanju migranata u zemlju podrijetla. Da ne bude možda nekakve zabune, Selmo Cikotić je sve samo ne nekakav "seksi" tip. Njegovo ime dovodi se u vezu s likvidacijom 19 zarobljenih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane u Bugojnu 1993. što je ratni zločin. Ne treba zaboraviti ni to da je taj bivši oficir JNA službovao u Zadru na početku Domovinskog rata kao zapovjednik topničke bitnice. Dakle, možda su zbog migranata "reducirani turizam ili neki drugi poslovi", kako kaže Selmo, "ali je zato povećana potrošnja mnogih dobara zbog nazočnosti migranata koji kupuju, troše"! To znači da nije samo muslimanska solidarnost na djelu nego i zdrava biznis orijentacija. Zašto ne bi Bosna i Hercegovina procvala zahvaljujući novcu brojnih muslimanskih hodočasnika na njihovu putu u Europu? Jedini koji prave probleme u tome stanovnici su Unsko-sanskog kantona koji se iz svoje komocije ne žele žrtvovati za tu ideju. To znači nije problem u Sarajevu nego u Bihaću.

Unatoč konzumerističkom optimizmu Selme Cikotića, stvari se ipak mijenjaju. Vlasti u Sarajevu polako shvaćaju da svojim islamskim internacionalizmom, o kojem je pisao Alija Izetbegović u svojoj Islamskoj deklaraciji iz 1970. zbog čega je i završio u komunističkom zatvoru, daju dodatni legitimitet Miloradu Dodiku i Republici Srpskoj u njihovoj nakani da napuste tvorevinu iz Daytona. Najavljeni pregovori o Kosovu u Washingtonu otvaraju brojne mogućnosti koje mogu biti vrlo štetne za cjelovitost Bosne i Hercegovine. Nema nikakve sumnje da će Beograd pristati na diplomatsko priznanje Republike Kosova samo pod uvjetom da nešto ušićari sa strane.

Zbog toga je bošnjačka politika u Sarajevu pristala na simboličku repatrijaciju više desetaka Pakistanaca koji već godinama tumaraju Bosnom neuspješno tražeći načina da se domognu hrvatskog ozemlja, a manja skupina migrantskih uljeza protjerana je u susjednu Srbiju, odakle su i došli. Govori se po prvi puta i o jačem nadzoru granice na Drini, odakle stižu muslimanska braća na svom putu u Europu. Bosna i Hercegovina je i ovaj puta između čekića i nakovnja. S jedne strane vidimo untarnjopolitički pritisak da prestane s politikom dobrodošlice migrantima jer ugrožava krhki suživot dvaju posvađanih entiteta, a s druge nakanu Angele Merkel da još jednom otvori europske granice.