Djeca se tuku. Djeca se svakodnevno tuku. Jedni druge, sami sebe. Tučnjava, agresija, udaranje, drugog, sebe, stvari oko sebe, to je danas svakodnevica mnogih mladih ljudi. Takav je profil ponašanja odavno postao način njihova komuniciranja.

Nažalost, direktna i spontana verbalna, pa i neverbalna, komunikacija polako odlazi u prošlost, skrivamo se iza digitalnih mreža, sinamo i promatramo jedni druge, razvili smo čak i strah od toga da će nas netko vidjeti i kroz ta virtualna vrata. Ne znam, iskreno, ni sama koliko sam već puta provukla u ovim kolumnama svoje opažanje da djeca više i ne znaju kako spontano pristupiti jedno drugom i početi konverzaciju. Bez mobitela su kao bez dijela sebe, a poticati ih na igru, druženje uživo, bez dodatnih pomagala poput aplikacija i digitalne tehnologije, podsjeća na borbu protiv nevidljivog neprijatelja. Znate da je tu, ali nikako da točno detektirate gdje najjače trebate djelovati. Na više se razina trudimo prepoznati problem i riješiti ga a da zapravo nismo odredili put kojim uistinu želimo usmjeriti našu djecu. Ruku na srce, da ja odrastam u ovom vremenu i gledam svijet oko sebe, ozbiljno bih bila u uvjerenju da su imperativi odrastanja stalna napetost, agresivnost, poticanje na svađe, konflikte, osjećaj da odgovornost za svoje ponašanje ne postoji, da se nagrađuje bahatost i silovnost, ne pristojnost. Možda bih se i ja, poput djeteta na Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatruju dok je gledalo film "Družba Pere Kvržice", pitala: "Kakva su to djeca, kako su to obučena, kako to izgledaju i kako čudno razgovaraju?" Iz pozicije sadašnjeg odrastanja, djeca iz družine čine im se čudacima.

Čudaci smo i mi, odrasli, dok se zgražamo nad ponašanjima djece i mladih. Pa mnogi od njih godinama su tempirane bombe, dio je to populacije koja je najzahvalnija za manipuliranje, za ovisničko ponašanje, za ponašanja koja često idu rubno ili se preliju u crne kronike, lako su prijemčivi za sve loše što im današnja svakodnevica nudi u izobilju. Mladi su nekada znali biti pokretači dobrih trendova, mijenjali su i sebe i svijet oko sebe, a danas su najčešće puni agresije, nezadovoljstva, čak i mržnje, koju ili usmjere prema sebi ili prema drugima.

Sve dolazi na naplatu kroz život, nižu se već generacije, pa u ovom desetljeću možemo pratiti porazne rezultate promašene skrbi upravo o djeci. Svi su, izgleda, zaboravili da djeca rastu, da postaju odrasli ljudi, koji onda imaju svoju djecu, pa i ona odrastaju... Generacijski prenose sva loša iskustva, naučena pogrešna ponašanja, za koja nisam sigurna tko ih može korigirati. Odavno nema zdrave dječje igre ispred kuće, u naselju, nema više onih malih čarki među djecom kojima ona pokušavaju osnažiti svoj identitet i dokazati si da se mogu za sebe izboriti, a istodobno se uče funkcionirati u zajednici, popustiti, dati nekom za pravo... Za sve smo osigurali protokole, ali ne i dovoljno pravih stručnjaka za njihovu provedbu. Još malo pa će dijete bez dijagnoze po psihijatru ili psihologu biti "čudno". Već sada mi iz vrtića šalju djecu koja su malo nezrelija, živahnija, drukčija, da ih se "smiri", neki misle da bi diazepam ili alprazolam (Normabel i Misar) trebali biti odgojna tehnika kojom će se obuzdati djelcu i mlade!? Malo tko spominje važnost roditeljskog odgoja, što uključuje i pravo roditelja da doista odgaja dijete. Doveli smo se do toga da dijete kod kuće provodi nekoliko sati na mobitelu, a kad mu ga roditelj pokuša uzeti i motivirati ga da uči, dijete čak zna udariti roditelja. Nastane stresna situacija, koja u konačnici rezultira dolaskom djeteta i roditelja u pratnji Hitne i policije na Psihijatriju na obradu. Koja je uloga liječnika u toj situaciji, i je li liječnik taj koji dijete upozorava da ne smije dići ruku na roditelja i razbijati po kući? Je li liječnik taj koji treba reći da je mobitel djetetov privilegij, da mu je telefon kupio roditelj koji privređuje za obitelj? U konačnici, koji je uopće smisao liječiti dijete koje odbacuje autoritet i roditelja, i profesora, i svoje okoline, i mišljenja je da smije sve, a odrasli oko njega ništa? Koja je uloga policije, koja mora pratiti dolaske takve neodgojene i agresivne djece, koja ne da je se ne boje, nego joj usput, kao i meni uostalom, opsuju sve po redu i arogantno zaključuju: "Ne možete mi ništa! Ne smijete mi ništa!"

Vratimo se na početak - kako nam se dogodilo da kažnjavamo žrtve, osnažujemo zlostavljače ili ih prikrivamo, ističemo agresiju kao poželjnu osobinu, plahost i nesigurnost kao crtu slabića i nesposobnjakovića. A djeca se mlate jer joj je dosadno, jer su razočarana, jer znaju da ih nitko ne može kazniti ili su kazne minimalne, jer je "in" imati dosje da si nešto loše napravio, jer imaju previše slobodnog vremena, a premalo obveza, jer nisu naučena da su samo oni koji nisu sobom zadovoljni potencijalni agresori i zlostavljači i jer znaju da je u ovom društvu žrtva često izložena osudi da je sama uzrok svega što joj se događa, a zlostavljač još biva pohvaljen i rehabilitiran.

Moje pitanje: što da netko na ulici istuče vaše dijete, ili ga ozlijedi ili učini invalidom za cijeli život, iz čiste obijesti i hira? Biste li onda olako zagovarali prava zbog kojih brojni dobri i pošteni roditelji bivaju žrtve, a njihova djeca stvarni zlostavljači? Dobro svi skupa promislimo o svemu oko nas i sjetite se koliko je sve krhko svaki put kada do kasno u noć čekate svoje dijete da se vrati kući iz noćnog izlaska s prijateljima. Ja to još radim.