Čekam prijateljicu i čitam novine, imam svoj način kako da ih brzinski pregledam, obično prvo osmrtnice, zatim sport i sve ostalo prema naslovnici. Na jednoj mi pozornost zaokupi članak u kojem se, na temelju statističkih podataka, kazuje koliko je hrvatsko društvo duboko zaglibilo vezano uz djecu i mlade. Dakle, statistika jasno upozorava na to da se, u odnosu prema prethodnoj godini, broj djece u dobi do 14 godina kao počinitelja kaznenih djela povećao za 55 posto, a u dobi od 14 do 18 godina za 25 posto.

Iako me više gotovo ništa ne može šokirati, navedena me statistika prenerazila. Takvi bi pokazatelji trebali biti na svim naslovnim stranicama, u udarnim minutama svih prime time emisija na televiziji, o njima bi se trebalo raspravljati u vlasti na svim razinama, pritome bi se o svemu trebalo pitati struku i raditi na tome da se i ona snažnije podrži. Jer ti su podatci jasna poruka svima nama odraslima da nismo dorasli zadatku kada je o djeci riječ. U sustavu sam dovoljno dugo da mogu bez senzacionalizma ili patetike jasno upozoriti na to da lokomotiva koja vuče u bolju budućnost predugo stoji u sadašnjosti, a nitko se ne brine o njezinu popravku. Metafora će vam se možda činiti izlizanom, no problem je itekako aktualan. Gorući!

Nije samo do sustava za brigu o djeci i mladeži, jer u njemu radi jako puno vrlo angažiranih ljudi, koji ga još, zahvaljujući svom entuzijazmu, empatiji i stručnosti, održavaju na životu. Osobno sve češće svjedočim izgaranju ljudi koji su unutar određenih dijelova sustava i zdravstva, i socijale, i pravosuđa, i obrazovanja - čini se kao da svakodnevno udaraju glavom u zid. Iscrpljeni su roditeljima koji godinama zapuštaju svoju djecu, ali si uzimaju za pravo zlostavljati ljude koji preuzimajju skrb o njihovoj djeci, ne svojom krivnjom neodgojenom i zapuštenom. Ona često umjesto u sustavu odgoja završavaju u zdravstvenom sustavu, gdje bi liječnici, koji su izučeni da liječe bolest, trebali lijekovima i dijagnozama sanirati štetu koji su počinili nemarni i neodgovorni roditelji koji godinama uspijevaju zadržati roditeljska prava, a nisu ni R od roditelja. U svim je svojim sastavnicama sustav već prezasićen odgojnim problemima i djecom koja misle da smiju sve bez posljedica.

Gdje smo pogriješili i kako ćemo to ispraviti? Iskreno, mislim da je nemoguće vratiti neke osnovne postavke, jer umjesto da smo godinama ulagali u to da u odgoju jasno usmjeravamo djecu istinskim vrednotama i uljuđenom ponašanju, uspjeli smo generirati generaciju punu neodgojene djece koja često, zbog osobnih frustracija, nezadovoljstva, dječje nezrelosti, impulzivnosti i općenito osjećaja stalne praznine, dosade i depresivnosti, ulaze u domenu vrlo rizičnih obrazaca u ponašanju. To znači da su opasna za sebe i za druge oko sebe, pa i za vašu i moju djecu. I sama savjetujem sinu, kada je vani, da izbjegava bilo kakvu napetu situaciju, da ne ulazi ni u kakve rasprave ili svađe, jer i sama strahujem od toga da neko "tempirano" dijete može ozlijediti mnogo drugih oko sebe. Iako nerado, savjetujem i kćeri, koja svaki dan kao studentica medicine gleda koliko su neka djeca i mladi bolesni i pate na odjelima koje posjećuje, da spozna koliko je njoj dobro. A onda se grizem i pitam gdje je nestala ona sloboda mladosti, kada si bio bezbrižan, jedva čekao izići, družiti se, biti s vršnajcima, uživati u radosti mladih godina i uživati život punim plućima. Danas brojni roditelji strepe, stalno su u strahu da će se djetetu nešto loše dogoditi jer svakodnevno svjedoče tome da najviše stradavaju upravo djeca, i to vrlo često od druge djece. Učinili smo mi odrasli da su nove generacije često frustrirane, nezadovoljne, depresivne, uplašene ili, jednostavno rečeno, potpuno izgubljene i nepriremljene za ovaj okrutni stil života u kojemu je najmanje važno biti čovjek u punom smislu riječi.

Glavna pogreška koju smo učinili posljednjih godina potpuno je urušavanje obitelji, iz društva koje je tradicionalno njegovalo obitelj, obiteljske i rodbinske odnose, u kojima su se braća i sestre podržavali, roditelji poštovali, rodbinski se uskakalo kada nastupe problemi... Ne, dopustili su da nas uvjere kako je sve naše loše i pokupili smo sve loše izvana, ne birajući ni način ni model koji je nama blizak. Oduvijek samo se ponosili time, svaki put kada bismo se vratili iz neke zemlje u kojoj je otuđenost uzela maha, kako su kod nas ljudi bliski, povezani, kako se pozivaju na ručak, na druženje, kako se svađamo tko će platiti račun, a ne da svatko plati svoj, kako smo topli, empatični, gostoljubivi... Uništili smo jezrgu obitelji, uništili ljudskost i bliskost naših ljudi, narušili smo pravo roditelja da odgaja dijete, osnažili smo dijete da tuče roditelja, učitelja ili policajca - i pretvaramo se da nas se to ne tiče. Nismo kao neki drugi sustavi djetetu koje ne želi studirati omogućili da nakon srednje škole može odmah dobiti neki posao. Onda se čudimo što su ti isti klinci bez posla agresivni, skloni fizičkim incidentnim situacijama, koje često završe i tragično. Svako malo neka djevojka kao žrtva nečijeg neprimjerenog ponašanja, prečesto svjedočimo kako tragično završava život nečijeg djeteta. Čak i ako naše dijete nije u pitanju, ni kao počinitelj ni kao žrtva, stav “brigo moja prijeđi na drugoga” i “samo da nije moje dijete” nikamo nas drugamo neće odvesti osim u opasnost da jednom to postane.