O nasilju među vršnjacima toliko sam puno puta pisala da mi se čini kako s tim u vezi ne vrijedi ona da je ponavljanje majka mudrosti, jer očito ne učimo na pogreškama, nego ih sustavno ponavljamo. I svjedočimo svako malo ružnim scenama, koje su uznemirujuće i traumatične čak i za mene, koja sam se u svom poslu svega nagledala.



Sporna snimka koja je predmetnom tisuća komentara posljednjih dana došla je i do mene. Prvo sam pomislila da se radi, bit ću potpuno iskrena, o smaknuću kakva smo, nažalost, već imali prilike vidjeti snimljena vezano uz neke trerorističke organizacije. Vidjela sam kako netko kleči, a iznad nje ili njega nadvila se osoba u crnom. Potom sam pustila snimku i već nakon prvih kadrova u meni se probudio instinkt majke i potaknuo na razmišljanje o tome što da je zlostavljana osoba na toj snimci moje dijete. Iskreno, pomislila sam kako bih učinila što god je potrebno da zaštitim svoje dijete. Znate, cijeli život strepite, pazite, volite, brinete se, odgajate dijete s ljubavlju i odjednom gledate kako neka balavica pred "publikom" s guštom ponižava i tuče vaše dijete, pri tome uživa, pleše, misli da je moćna kada šamara drugo dijete, natjerano da kleči.

Tek nakon nekoliko dana uspjela sam se natjerati da odgledam video do kraja. Puno je tu stvari koje se mogu na više slojeva analizirati, posebno spoznaja da, ako nešto nije snimljeno i nije dano drugima da gledaju, nije ni važno. Većina se zgražava, no nemali je broj i onih koji se dive "toj u crnom, koja je uzela stvar u svoje ruke", takvi uživaju u nečijoj patnji. Manji je broj ljudi koje se još može svrstati pod "normalne".

Kamo ovaj svijet ide? Očito u propast svih vrijednosti, one su postale nevažene i ismijavane, a svijet koji uživa u patnji slabijeg očito je onaj "vrli, novi". Dogodi se svako malo da iscuri nekakva ružna snimka koja dokumentira nemilu stvarnost, javnost se digne na noge, svi komentiraju, stručnjaci i, još više, nestručnjaci nude svoje ocjene i rješenja, a onda se opet ne dogodi nikakva promjena. Djeca zaključe da je agresija kul, da, ako si moćan, drugi od tebe strepe, da time imaš dominaciju i poštovanje drugih. Vide i gledaju svaki dan isto, odreda pogrešno, a složili smo se odavno da "uče po modelu", a modela napretek - samo kakvih?!

Društvene mreže, agresivne igrice, razne platforme, neupućeni zalude mlade, koji vide da je popularno samo ono što je grubo i agresivno, jer ti daje priliku da si nadmoćan nad onima koji su slabiji na bilo koji način. Kad sam ja bila tinejdžerica, a nije to bilo prije "stoljeća sedmog", bili smo "staromodni", roditelji bi tada bivali posramljeni ako bi njihovo dijete pokušalo ili uspjelo na bilo koji način ugroziti neko drugo dijete. Reagirali su tada i škola, i roditelj, i drugi roditelji, ma svi. I problemi su se rješavali, bez milijun algoritama, protokola, bez vojske stručnjaka i medijske halabuke.

Većina se problema rješavala unutar četiri zida, gdje je roditelj znao da se empatija i poštovanje uče u kući, ali toj kući nitko izvana nije diktirao kako će se u njoj postavljati prema ključnim pitanjima odgoja. Danas je toliko raznih teorija koje objašnjavaju fenomenologiju vršnjačkog nasilja. I nema tu previše pomoći jer je teorija vrlo jednostavna: imamo neodgojenu djecu, nekritične roditelje koji misle da je njihovo dijete savršeno, a svi ostali su problem, imamo sustav koji debelo podilazi tim istim nekritičnim roditeljima, ali i djeci koja godinama teroriziraju drugu... U konačnici sustav kazni žrtvu, dijete napušta školu i seli se u neku drugu, a zlostavljači često budu rehabilitirani, prema načelu: "Poznati su im roditelji, nećemo se zamjerati roditeljima koji su na funkciji i slično."



Dvadeset pet sam godina u sustavu i mogu jasno detektirati koliko se žrtvu stigmatizira, a zlostavljače rehabilitira. Uostalom, isto je i u svijetu odraslih. Klinci to vide i preslikavaju. Danas umjesto da razmislimo o tome koje smo krive pozeze mi učinil da je došlo do ovoga, radije se hvalimo idejama da uvedemo policiju u škole, socijalne radnike, brojne stručnjake raznih profila, čak i kamere u školi. A ta bi škola trebala biti, kao u ona nevinija vremena, mjesto gdje se djeca osjećaju najbolje i najzaštićenije.

Dakle, jesmo li išta naučili iz slučaju višestrukog ubojstva u beogradskoj školi ili iz brojnih slučajeva u Americi, kojoj toliko težimo da se danas trudimo svakom djetetu zalijepiti neku dijagnozu?

Nismo ništa dugoročno učinili, "loptamo se" djecom od sustava do sustava i pri tome u konačnici ona i izvuku deblji kraj.

Kaže se da je ogledalo svakog društva briga o djeci i način kako se ta djeca ponašaju u tom društvu. Mislim da je sve jasno.