Pitam mladu pacijenticu ima li što novo kod nje od posljednjeg pregleda. Kaže mi nehajno: "Da, zaljubila sam se." Ja, sva sretna, jer ipak se pomičemo naprijed u terapijskom planu, međutim, nastavak me priče zgrozio.

"Zaljubljena sam u onog dečka iz Beograda", dalje mi govori bez previše mog upletanja. Kaže, on je sve ono što joj se sviđa, "imao je petlje konačno se oduprijeti onima koji ga zlostavljauju i pokazati ima da to ne smiju". Pokušavam polako, ne naglo, objasniti joj da se ono kako je postupio ne može ničim opravdati, da ne postiji ni jedno jedino razumno objašnjenje za takvo djelo ma koliko se počinitelj osjećao uvrijeđenim ili povrijeđenim. Ona pak ne posustaje u želji da uvjeri mene, ali i sebe u to kako onima koji ti život čine teškim treba vratiti istom mjerom, pa i puno gorim načinom. Uvjerena je u to, ne odstupa.

Nezadovoljna je vršnjacima u školi, nezadovoljna je sobom, nezadovoljna je zbog tog što nitko, prema njezinu shvaćanju, ne pokazuje interes da joj pomogne kako bi se mogla nositi s onima koji ju svakodnevno izruguju, ili je udaraju nečim, ili joj na druge načine pokazuju koliko je u njihovu okruženju nebitna, nevažna.

Takva idealizacija, pa čak i romantizacija teških tragedija, zločina ili nekih drugih ružnih situacija i djela, nije povijesno nezabilježena. Postoje podatci o tome da su se žene često znale zaljubljivati u svoje zlostavljače, opravdavati njihove postupke ili ih toliko idealizirati da su prikazivani kao junaci. Osjećala sam se loše dok sam slušala ovu djevojku, snažno me pritiskala spoznaja da danas djeca svijet gledaju isključivo prema modelu crno - bijelo, ne prihvaćaju ono da cilj ne opravdava sredstvo. Čini se da je u njihovim očima normalno na agresiju uzvratiti agresivno, na uvredu reagirati uvredom, ako te netko udari, odmah vrati, ako te netko pljune, ti njega dvaput... tako rezoniraju. Mnoga djeca misle kako ih odrasli nisu u stanju zaštititi u situacijama kada pate, misle da odrasli nemaju razumijevanja za njih i da se često pretvaraju da ne vide kako se njima nešto loše događa. Možda nekad i jest tako, ali opet, je li to dovoljno da bi se divila nekomu čiji čin tjednima zgrožava cijeli svijet ili ga čak poželjela oponašati.

Što je specifičnost mozga u tim, tinejdžerskim godinama? Jedna bitna stvar - mozak je tada možda i najproduktivniji, najintezivniji, ali i najrizičniji za učiniti nešto od čega će se generacijama mnogi oporavljati.

"Djeca danas vole luksuz; imaju loše manire, prijezir prema autoritetima; pokazuju nepoštovanje prema starijima i vole brbljanje umjesto vježbanja. Djeca su danas tirani, a ne robovi svojih kućanstava. Ona više ne ustaju kad stariji ulaze u prostoriju. Suprotstavljaju se roditeljima, upadaju u riječ, jedu halapljivo poslastice sa stola prije svih, križaju noge i ugnjetavaju svoje učitelje." Što mislite, čija je to izjava? I sama sam bila iznenađena, jer pripisuje se Sokratu.

Dakle, je li doista istina da su djeca svako stoljeće drukčija, ili ih kao društvo mijenjamo, i to na potpuno pogrešan način. Recimo, danas svi posustaju i povlače se pred dječjom agresijom, opravdavajući to često pravima djece. Pitanje prava općenito je danas vrlo nejasno područje, jer gdje su prava one djece koja su žrtve uživanja prava drugog djeteta ili prava roditelja koji trpi agresiju svog djeteta, a nemoćan je da bilo što poduzme oko toga?

O djeci u posljednjih nekoliko tjedana, od tragedije u beogradskoj školi, odjednom svi sve znaju, prepoznaju problem, nude i rješenja, daju analize, planove, pretpostavljaju zbog čega se dogodila jedna pa druga tragedija u susjednoj državi, istodobno nudeći djeci i dalje mogućnost da upijaju ono što im odgovara: zakonske okvire koji ih štite od odgovornosti, niz provjerenih i neprovjerenih informacija koje opravdavaju ili ne opravdavaju postupak počinitelja... Pri tome se ne razmišlja o tome da nove generacije uzimaju od ponuđenog ono što im odgovara i u skladu s tim se i ponašaju. Donose pogrešne odluke, biraju pogrešne uzore... Poraz dobrote, pobjeda agresije posvuda oko nas.

Ako ste mislili da će ova tragedija svu djecu natjerati da promisle o tome treba li nešto promijeniti u vlastitom ponašanju - griješite. Ne samo da neki uopće neće izvući nikakve pouke nego se mnogi tinejdžeri i dive počinitelju, čak i osjećaju strahopoštovanje prema njemu.

Prema mom mišljenju, upozorava to na opsežnu patologiju u kojoj od malih nogu djeca poimaju da jedino kroz nasilje i kroz agresiju mogu biti primijećena i doživljena od okoline. Koliko je anomalija u društvu i poimanju međuljudskih odnosa, pitam se hoće li nam biti potrebna neka umjetna inteligencija da vrati ljude na “početne postavke”. Da joj postavimo pitanje: Gdje da nađem nekoga tko je dobar i pristojan čovjek? Da se ugledam na njega.