U brojnim sam se svojim kolumnama bavila porastom agresije u svim porama društva, ali posebno smo senzibilizirani kada je riječ o djeci, o mladima općenito. Možda kratkoročno imamo sluha za to da su mladi uistinu odgojno-pedagoški zapuštena kategorija, međutim na duge staze zaboravljamo koji su uzroci doveli do toga da danas agresivnost postaje dio normalnog ponašanja unutar različitih društvenih normi.

Stara poslovica kaže da pametniji popušta, budala napreduje, odnosno da onaj tko spozna da mu je uzalud tjerati do kraja, popusti onom tko zna da nema čime ići do kraja (nema ni znanja ni vještina), ali ipak tjera dalje. I upravo u tom dijelu propala je težnja da se društvo koliko-toliko nauči osnovnim postulatima ili načelima, koje će djeci pokazati važnost međusobno uljudnog i pristojnog ponašanja. Svakodnevno ćete na ulici ili u bilo kojem drugom okruženju opaziti situacije na rubu incidenta. Ljudi su općenito vrlo kratkoga fitilja, planu za najmanju glupost i pri tome ne biraju ni riječi ni način kako se iskaliti ili, bolje rečeno, isprazniti na nekome ili nečemu. Danas više nego ikada prije dojam je da su ljudi postali grubi u ophođenju jedni prema drugima, olako ispale ružni komentar na nečiji uspjeh ili na nečiju situaciju u životu. Sve je više onih koji se profiliraju tako da na dnevnoj razini uredno na ružan i uvredljiv način o nekome daju svoj obol, tako lagano i bez osjećaja odgovornosti po portalima i društvenim mrežama upućuju ružne, gnjevne i nemilosrde komentare. Pri tome ne vode računa o tome ima li uopće smisla takav način komunikacije osim da zagađuju javni prostor ionako prezasićen negativno usmjerenim komentarima s ciljem da se nekoga obezvrijedi, ponizi, uvrijedi... Kad je to postalo normalno da svatko ima pravo na negativno mišljenje? Otkud tolika govorom mržnje kontaminirana razmišljanja, koja, osim što negiraju nečiju osobnost ili nečije postignuće, još imaju za cilj pozvati druge na tu rabotu pa da onda grupno agresivno i neumjesno pojedinca (često) gurnu preko ruba.

Posebno je opasno takvo ponašanje među mladima jer riječ doista zna biti oštrija od mača, pa se vrlo često ionako vrlo ranjivo i osjetljivo biće povuče preko ruba izdržljivosti i navede na agresiju prema sebi.

Nekada smo učeni da iskazujemo lijepo o nekome, da imamo uljuđene manire, pozdravimo starije, ustupimo im sjedalo, ponesemo im tešku torbu ili pridržimo vrata, da odemo do dućana ako im nešto treba kupiti, do ljekarne ako su bolesni pa im nema tko dignuti lijek ili kupiti nešto što je u tom trenutku potrebno. Učeni smo da slušamo dok drugi govori, da sa sugovornikom se ophodimo s poštovanjem, uvažavajući i one njegove stavove koji nam nisu prihvatljivi, ali smo naučeni na kulturu međusobnog uvažavanja. Danas se takvo ponašanje čini potpuno promašenim, gotovo da ste takvim pristupom životu osuđeni na propast, bar kako mladi to danas doživljavaju. Njima je sve što je nama starijima bilo normalno - nenormalno.

Valja priznati, mi smo odgojili današnje generacije, naučili smo ih da se agresivnim stavom bore za sebe, da idu, kako se kaže, preko "svega" do cilja, ne birajući sredstva, najmanje preko trnja, a o zvijezdama da i ne govorim. Mladi samo upijaju od nas ono što vide i čuju, pa se možemo zapitati kako smo sve ono što su nas učili naši roditelji odjednom okrenuli naopako. Djecu smo potpuno osnažili na krivi način, odavno smo ih naučili da mogu sve, da imaju pravo na sve, da ni za što nisu odgovorna i da ni za što neće odgovarati.

Djeca su takva da uče prema modelima, i nije uvijek samo do roditelja, više sam puta istaknula kako poruke koje šalje društvo oko djece često jače odjeknu od roditeljskih. Danas mladi znaju što mogu i koja su im prava, ali ne znaju (ili se pretvaraju da ne znaju) da uz ta prava ide i odgovornost. Dali smo im previše slobodnog vremena na pogrešan način. Radne su im navike vrlo upitne, ne zato što su lijeni, ne, nego smo mi, roditelji, prezaštitnički nastrojeni prema njima, pa im ne damo ništa da rade, da se ne bi slučajno ozlijedili, pali, slomili prst, dobili modricu, opekli se dok glačaju rublje ili se uče kuhati, ili da se slučajno ne potepu dok usisavaju pod, a o eventualnom radu na zemlji mogu eventualno samo čitati u nekim starim knjigama ili lektirama. Ma i to teško jer, umjesto lektirskih naslova, čitaju kratke sadržaje na internetskim portalima, samo da se, jadni, ne pretrgnu od čitanja.

Dakle, iz dosade, manjka obveza, nedostatka radnih navika, bez osjećaja odgovornosti, bez poštovanja sebe i drugih, odnosno zbog praznine koju mladi često osjećaju, nastaju, nažalost, vrlo burne, eksplozivne situacije koje s vremena na vrijeme šokiraju javnost.

S jedne strane, i sami smo licemjerni, jer tražimo da, kada se zlo dogodi, preuzmu odgovornost, a s druge im strane uporno poručujemo da nisu ni za što odgovorni i da autoriteti ne služe ni za što.

Pitanje je samo tko je autoritet djeci, i na koji način. Koliko god mi to osporavali, djeca traže granice, traže pravila, žele da ih "obrezujemo" kao što radimo s granama stabala da ne divljaju, da ih usmjerimo prema lijepo oblikovanoj krošnji koja će procvjetati baš kada za to dođe vrijeme.

Upravo je tako i s djecom. Oni koji tvrde suprotno, imat će s protokom vremena priliku vidjeti je li takav njihov stav donio pomak nabolje. Neće uspjeti. Jer djeca ne smiju biti prepuštena sama sebi ili ulici koja ne može i ne zna odgovoriti na izazove odrastanja osim pogurati ih tamo gdje nijedno dijete ne bi trebalo završiti. U kaosu.