Na nedavnom skupu u Dubrovniku izneseni su podaci o promjeni u ponašanju mladih nakon pandemije. I dalje se, kao i u drugim dijelovima države, uočavaju primarno visoki brojčani pokazatelji u smislu depresivnosti, suicidalnosti, vremena koje provode na društvenim mrežama, asocijalnom načinu života, sklonosti da neke stresove reguliraju kroz ovisnička ponašanja... Dakle, isti problemi posvuda.

Istaknuta je jedna bitna činjenica koja se odnosi na obrazovni sustav, a to je nedostatak prepoznavanja emocionalnih potreba kroz odrastanje. Naime, mladi i dalje imaju potrebu učiti kako se nositi s emocijama i kako ovladati njima. Ni mi odrasli ne znamo često obuzdati svoj emotivni naboj, a kako tek to očekivati od njih! Posljednjih se desetak godina vide pomaci u potrebi svih segmenta sustava da se ukaže na važnost mentalnog zdravlja i u mladih i u odraslih, što je apsolutno za svaku pohvalu. Konačno treba potpuno iskorijeniti stigmatizaciju, a briga o mentalnom zdravlju treba postati sastavni dio pristupa u odgoju i radu s mladima, jer je to važnije nego ikada.

Društvene su mreže odavno preuzele odgoj djece, ne zato jer smo mi to htjeli, nego zato što su suvremeni stil života i želja za "ubrzanim" promjenama životnih stilova doveli do dječje potrebe da ono što ne znaju roditelji znaju tiktokeri, influenceri, youtuberi, vršnjaci, odnosno svi oni koji su u nekom trenutku djeci mogli više dati informacija nego sam roditelj. Problem je što te informacije i sadržaje nitko ne provjerava, niti usmjerava djecu na to kako se odnositi prema inflaciji različitih medijskih sadržaja. Djeca se ne uče na kvalitetan način medijskoj pismenosti i ne znaju pravilno ubirati plodove korištenja društvenih mreža.

Mladi se žele istaknuti među mnoštvom, žele da ih se opazi i da budu jedinstveni, drukčiji, uočljivi i vidljivi zato jer se u tim formativnim godinama često osjećaju "nevidljivima" i traže bilo kakav način da ih okolina opazi. Je li to uvijek ispravan put? Nije. Je li uvijek način na koji traže pozornost dobar? Nije. Međutim, to ne znači da oni i dalje neće tražiti mogućnosti na bilo koji način privući pozornost na sebe.

Nedavni je tragični događaj s jednog maturalca pokazao kako je dovoljno "malo" za velik i nenadoknadiv gubitak mladog života. Navedena igra, odnosno prije bih rekla rizično ponašanje, odavno se prezentira gotovo pa kao nova sportska disciplina čije je izvođenje često hod po rubu. U više je navrata i medijski bilo popraćeno nečije penjanje po vrhovima zgrada, visokih tornjeva, zidova s kojih prijeti pad, što kod mladih pojačava adrenalin, daje im toliko željenu pozornost i zadovoljava potrebu da budu uočljivi. Dakle, možda bi trebalo manje medijski prikazivati te njihove pokušaje da prelaze vlastite granice, jer svaka je takva vratolomija zapravo, bar rubno, pokušaj suicidalnog ponašanja. I nema veze ni sa sportom, ni s postizanjem "savršenog" stanja tijela u kojemu svaki mišić zna točno što radi, kako i na koji način prevariti sile gravitacije.

Rješenje nije u tome da ukinemo mladima pravo na putovanja i druženja, dovoljno su posljednjih godina onemogućavani u tome kroz epidemiološke mjere vezane uz pandemiju koronavirusa. Bilo im je oduzeto pravo na normalno odrastanje i stav da im sada treba ukinuti ekskurzije zapravo je zagovaranje kažnjavanja djece. Represija je, doduše, umnogome lakši put nego edukacija, prevencija i rad s mladima. Dakle, možemo im zabraniti da putuju, ali situacije i mjesta gdje oni i dalje imaju mogućnost iskazivati svoje potrebe da idu preko granica imamo i u vlastitom dvorištu. Dakle, nećemo postići ništa, samo ćemo ih dodatno pogurati u virtualni svijet u kojemu će naći drugi model rizičnog ponašanja.

Mladi danas traže kako se uklopiti u ovaj svijet u kojemu se ni mi odrasli ne snalazimo, poput njih i sami smo često puzzla koja nigdje ne pristaje, kao da je tvornička greška, ili kao da je ispala iz neke druge kutije, pa onda neuspješno tražimo kako (se) bilo gdje ugurati. Nekada i na silu i protivno onom što u stvari želimo. Iz puke potrebe da preživimo. Tako je i s djecom i mladima, negdje se moraju osjećati prihvaćenima.

Promislimo, iako smo često skloni crno-bijelim odlukama, koliko smo i sami kao odrasli odgovorni za sve ovo što se s našom djecom događa. Samo na trenutak zamislimo da je to naše dijete i jesmo li sigurni da baš i naše dijete u nekom trenutku ne bi u skupini postalo sklono nekom rizičnom ponašanju. Fenomen grupe i grupne podrške odavno je poznat, kada, da bi bio prihvaćen ili da se ne osjećaš izolirano, posegneš za grupom koja ti realno nije prvi izbor, ali drugog nemaš. Tako je i s djecom. Ako nema onog što žele, ugurat će se u ono što im se nudi. Dakle, ne treba zabranjivati maturalce, nego ih treba probati organizirati na drukčiji način. Također, od malih nogu valja stalno raditi na "prevenciji, prevenciji, prevenciji", i truditi se da mladi, medijski opismenjeni i osviješteni, znaju izabrati sadržaje koji potiču, a ne uništavaju.