Moja je mama narkomanka od 15. godine života (sada joj je 38 godina, nap.a.). Živjela sam s njom, mojom bakom (sada pokojna, nap.a.) i stricem do svoje šeste godine. Stric je prije toga bio u zatvoru. Za to je vrijeme moj tata bio u zatvoru po ne znam koji put, a kada je vani, ionako ne živi sa mnom jer su mi roditelji rastavljeni. Oba su moja roditelja narkomani. No, tata je ipak prestao drogirati se, a mama je na zamjenskoj terapiji ili legalnoj drogi. Osim toga, ONI SU INAČE SUPER LJUDI.
Ovako svoje roditelje opisuje 15-godišnja djevojka koja je zbog komplicirane obiteljske situacije povremeno sklona rezati se, razmišljati o tome kako je odabir da ne živi rješenje svih problema, ali ipak smatra da su njezini roditelji "super ljudi".
Nevažno joj je to što se zapravo ne brinu o njoj, što ih često nema, a kada su u blizini, pod utjecajem su droge. Ostavljaju je često kod drugih ljudi, nikada na njih ne može računati, ali su "super". Za razliku od njih, dobri roditelji, kakvi su mnogi od nas, rijetko će čuti od svoje djece da su "super". Dapače, često čujemo upravo suprotno, da smo naporni, da ih kontroliramo, stalno nešto tražimo, tjeramo ih da uče više, da pospremaju svoju sobu, slože robu u ormare, idu na slobodne aktivnosti... Navodno nikad nismo zadovoljni postignutim, htjeli bismo da su pristojniji u društvu, da manje psuju, da ne piju alkohol i ne puše, da se bave sportom, druže vani s pristojnim prijateljima, da na vrijeme dođu kući, da nam se uredno javljaju na mobitel, da ne hodaju ulicom i ne voze bicikl sa slušalicama, da nam ne odgovaraju i ne prkose...
Slažem se. Htjeli bismo svašta od njih i onda se čudimo kako naša djeca nikada nisu nama zadovoljna, a ova druga djeca koja imaju svoje roditelje "na kapaljku" svime su zadovoljna. Upravo ta mala "kap" njima je dovoljna da ih opišu kao "super".
Iskustvo rada na Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju naučilo me je da mnoga djeca koja rijetko imaju priliku vidjeti svoje roditelje, ti su roditelji rijetko oko njih angažirani, osjećaje im pokazuju u mikrogramima, vrijeme u milisekundama, a ružnih riječi i nepravednih postupanja dobivaju, nažalost, na tone. A opet ih traže, opisuju u superlativima, maštaju o tome kako će se mama i tata jednom popraviti, biti bolji prema njima i prema sebi. Nažalost, rijetki su takvi roditelji koji na vrijeme spoznaju da je bit njihova života upravo ta potreba biti svom djetetu roditelj, u punom smislu riječi.
Dok se djeca brižnih roditelja guše u roditeljskoj pažnji, potrebi da im ugađamo, da ih štitimo od izazova i nepravdi u životu, često se držimo one "ionako će ih u životu stalno netko gnjaviti i biti grub prema njima, pa nećemo i mi", pravdajući svoju potrebu da ih držimo kao malo vode na dlanu. Ne učimo ih životu u punom smislu riječi, nego ih od njega štitimo, držimo ih daleko od svega što život čini opipljivim i povremeno vrlo teškim, iscrpljujućim. Preuzimamo često odgovornost za njihove postupke, bojimo se, strepimo, preuzimamo i krivnju ako nešto nije ispalo onako kako bismo to mi ili oni htjeli. Živimo njihove živote, sve pod stavom "djeca su moj život".
Prijateljima se onda često žalimo kako nas nedovoljno cijene, kako im nismo dovoljno dobri, nezadovoljni smo i mi i oni. Osjećamo kao da nam nisu "dovoljno zahvalni" i kao da sva druga djeca koja dobiju poput djevojke s početka priče toliko malo, više cijene svoje roditelje i poštuju ih.
U čemu je kvaka? Nema je! Sva su djeca, u biti, ista. Sva imaju istu potrebu - biti dijete i imati roditelje. Svatko ima svoju idealističnu sliku roditelja prema kojoj je on svemoguć, brižan, voli nas, ponosi se nama, želi nam najbolje, uvijek će biti tu ako ga zatrebamo. Pitanje je jedino koje dijelove slike dijete uzme da složi takvu idealnu sliku. Jednostavno, neka djeca imaju vrlo mali broj raspoloživih puzzli da bi dobili sliku koju žele, a druga, poput mog ili vašeg djeteta, imaju toliko veliki izbor različitih sličica da su vrlo često zbunjena koje izabrati da stvore sliku roditelja koji je poput ovih s početka priče "super".
Dakako, ovi s početka kolumne nisu ni približno "super", međutim tko od nas želi tom djetetu poremetiti puzzle od kojih je složena slika "super roditelja". Jedino što dijete ima od njih upravo je misao da bez obzira na to što su takvi kakvi jesu, jedini koje ima.
Roditeljstvo nije jednostavna priča i nije lako biti danas roditelj. Djeca žele svoje roditelje pokraj sebe, lakše opraštaju roditeljima pogreške i propuste, djeca jedina bezuvjetno idealiziraju roditelje čak i kada ih većina odbaci. Upravo i zbog tog razloga na roditeljima je najveća odgovornost na koji način usmjeravaju svoju djecu kroz život. Djeca ih gledaju, dive im se, misle da su svemoćni i neuništivi, opraštaju im sve ono što im nitko drugi ne bi oprostio. Međutim, djeca upravo zbog te svoje nježne i neiskvarene duše i osobnosti plaćaju najveći danak lošeg roditeljstva.
Dakle, vama će oprostiti što ste loš roditelj i što svoje potrebe često stavite ispred njihovih, ali će to učiniti na način da će kazniti sebe. Izrezat će se, popit će veću količinu lijekova, pobjeći će iz roditeljskoga doma, opijat će se dok ne padnu u alkoholnu komu, učinit će sve da nestanu iz vašeg života. Zabrinjavajuća je činjenica u posljednje vrijeme koliko roditelja diže ruke od svoje djece i prepušta ih ulici, sustavu, drugim obiteljima. Razlog - umorni su. Ne možete biti umorni od svoje djece! Možete biti umorni od svega drugoga, ali ne možete biti umorni od onih koji vas uvijek vide onakvima kakvima vas nitko drugi ne vidi: najboljima. Djeca jedina znaju uistinu oprostiti i razumjeti. Odrasli izgube tu vještinu. Dakle, budite roditelji svojoj djeci! Nitko zapravo nije uvijek "super", ali možemo svi težiti tome, možemo i moramo biti prisutni u životu svoje djece, biti strpljivi i jako ih voljeti. Rezultat kad-tad dođe na vidjelo.
Mamine i tatine afirmativne riječi su poput prekidača za svjetlo. Izgovorite ih u pravom trenutku djetetovog života i osvijetlit ćete im čitav niz mogućnosti. (Gary Smalley)