Ispeci pa reci, što na umu to na drumu, prvo skoči pa reci hop, lijepa riječ i željezna vrata otvara... i tako bismo mogli do sutra nabrajati davno izrečene narodne mudrosti, koje se generacijski, ovisno o situaciji, prenose s koljena na koljeno.

Prije nekoliko dana na našem se jutarnjem sastanku poveo razgovor o tome kako je u jednoj TV emisiji voditeljica "znanstveno utemeljeno i stručno" odlučila u eteru zaključiti: "Antidepresivi debljaju, odgovorni su za pretilost." Okidač je bila izjava gošće u emisiji koja je javnosti objavila kako su antidepresivi glavni uzrok njezina izgleda, a voditeljica je u maniri stručnjaka za lijekove, posebno za psihofarmake (lijekovi koji se koriste za liječenje psihičkih poremećaja, nap.a.), zaključila kako je, eto, konačno baš ta izjava dokaz da se pred ostatkom nacije potvrdi ta "teza".Naravno, kako se to kod nas najčešće događa, uslijedio je domino-efekt, pa su sljedećih dana naše pacijentice, u maniri "odjednom nam je sve jasno", mahom odlučile kako "nema šanse da više uzimaju svoj lijek" (iako bi njime trebale popraviti primarno svoje zdravlje i kvalitetu života). Nebitno im je to što su uglavnom visoko depresivne, suicidalne, autodestruktive, s naglašenim i za život rizičnim načinima nošenja sa stresnim situacijama u kojima biraju da se izgladnjuju do smrti, režu, uništavaju do neprepoznatljivosti... Iako im je od lijekova realno puno bolje, nakon navedene emisije shvatile su da će ih "antidepresivi naglo udebljati, poružniti i osakatiti". Da ih citiram, "ako budem debela, najbolje da umrem, da nestanem, svima će onda biti super, ali ću bar biti mršava i lijepa".Biti javna osoba, imati mogućnost da tvoja riječ koju izgovoriš u javnom prostoru, na javnom mjestu, ondje gdje te drugi mogu čuti, vidjeti i promatrati, a posebnice mlađi od 18 godina, nosi veliku odgovornost. Onog trenutka kada izgovoriš neku tvrdnju, misao, stav, kritiku, prijekor, pohvalu, osvrt, komentar ili bilo što čime možeš svjesno ili nesvjesno utjecati na ionaku vrlo paučinastu dječju psihu, trebaš unaprijed promisliti je li to nešto čime hrabriš ili guraš u ponor onoga tko te sluša. Izreći sve to bez stručnog znanja, dovoljno informiranog stava koji možeš argumentirano obraniti i potkrijepiti relevantnim činjenicama i svojim bazičnim obrazovanjem, a posebno ako se zadire u prostor liječenja i lijekova, a posebno ako se to prelijeva na naše klince, moraš preuzeti i odgovornost za to da tvoje riječi mogu pokrenuti lavinu negativnih radnji s dalekosežnijim i ozbiljnijim posljedicama od te famozne "debljine".Dio medijskoga prostora danas zauzimaju svi i svatko. Prilično je oskudna filtracija svega što se uvlači u dio medijskog prostora, a posebna su opasnost potencijalno osobe koje se klincima nude kao uzori, spasitelji, gurui, žele im prenijeti svoje stavove, promičući često nestvarno prikazane stilove života, kulturu življenja, stanovanja, prehrane, zabave i sl. Nažalost, ne razmišljaju o onome što kažu ili nešto iznose javno a da i sami ne znaju jesu li te tvrdnje istinite, znanstveno utemeljene, stručnošću potvrđene. Ako mladim osobama neka vitka, zgodna i, prema njihovim mjerilima, uspješna osoba u javnom prostoru poručuje da smo "sada definitivno shvatili kako antidepresivi debljaju", pitam se je li se ta ista osoba bar upitala što je s onima koji su "debeli, a ne uzimaju antidepresive, suicidalni su i depresivni jer su debeli". Kako će i na koji način njima objasniti njihovu patnju, kako će im osigurati pomoć jer su depresivni, "a antidepresiv ne trebaju uzimati jer će biti još deblji"!?Kod nas je u posljednje vrijeme postalo posve normalno (odbijam izraz novo normalno jer se time puno lošeg i nenormalnog pakira u celofan) da se svi u sve razumiju, od nogometa, politike, glazbe, kuhanja, voditeljskog posla do toga da očekujem i poplavu "stručnjaka" s idejama poput "sredstava za čišćenje" kojima su određeni šarlatani pokušavali liječiti djecu iz spektra autizma.Upravo se ovakvim stavovima i nepromišljenim izjavama u javnom prostoru potiče stigmatiziranje, pritisak i neprihvaćanje ljudi, a posebno djece i mladih koji traže ili već jesu u sustavu skrbi za pružanje određenog oblika psihološke, odnosno psihijatrijske pomoći. Ako imate dijete koje halucinira, ima slušne ili vidne halucinacije, poriv da sebi nešto učini ili nekom drugom, nije u realnosti, nije svjesno sebe i okoline, želi umrijeti, misli da ga proganjaju, da ga prisluškuju, odbija danima uzimati hranu, piti, odbija održavati higijenu, zapostavlja svoje aktivnosti, odbija ići u školu, ne izlazi tjednima iz sobe, ne želi kontakt sa svjetlom, ljudima, odbija sve što pripada pod normalan život... da, mlada damo... potrebno je tom djetetu uvesti antipsihotik, ponekad i antidepresiv, jer je to jedini način da ga spasite od njega samoga i omogućite mu da ima određenu kvalitetu života, da mu date šansu da ozdravi, da se vrati sebi!Prije 300 godina bio bi u lancima u nekoj podrumskoj prostoriji, izoliran od svih, stigmatiziran, nevidljiv i nebitan. Bilo je tako sve dok ljudi koji su prepoznali potrebu skrbi o mentalnim bolestima i potrebu liječenja psihičkih poremećaja, oni koji su svojim nesebičnim angažmanom, učenjem i promišljanjima doveli do toga da postoje lijekovi koji našim pacijentima doslovno život znače. Imati depresivno, psihotično, suicidalno dijete... o tome najbolje znaju njegova obitelj i svi mi koji se o toj djeci skrbimo.Dakle, prije nego što netko nešto kaže u eter, posebice ako se odnosi na mlade i može imati utjecaj na njih, to bi trebalo proći kroz brojne filtre. Imperativ u javnom prostoru trebao bi biti: Budi odgovoran za ono što kažeš!