Zanimljiva rasprava vodila se ovih dana u mom društvu, jer smo se nekako tonski uskladili i posložili note u razmišljanjima, sjetno se prisjećajući studentskih dana. Sva nam od bezbroj anegdota odmah razvuče osmijeh i u trenu poželiš bar na pet minuta ponovno osjetiti čari toga životnog razdoblja.

Usput se odmah provučemo i kroz srednju školu, i dok prepričavamo sve ludosti iz tog razdoblja, nekako nam se čini kako je teško nas danas povezati s tim ludorijama i forama koje smo nekada priređivali. I danas se nasmijem od srca kad se sjetim tuluma u studentskom domu na 4. katu, gdje je tip sjedio na rubu prozora sobe, a u žaru glazbe i opijen atmosferom valjda je zaboravio da ne sjedi na stolici. U jednom smo trenutku opazili da se zaljuljao i odjednom netragom nestao iz našeg vidokruga. Pao je na travu, žurno se podigao na noge, malo obrisao sa sebe prljavštinu i izjavio kako se nije ništa dogodilo, pa je pokušao nastaviti sa slavljem. Srećom, netko je bio i priseban i uredno je pozvao Hitnu medicinsku pomoć, a ostatak ekipe sljedećih je dana objašnjavao domskoj upravi okolnosti koje su dovele do tog incidenta. Tip je i danas junak naših antologijskih priča, kao i moja i sestrina soba na 4. katu, soba 420, od nekih 12 kvadrata, za nas je sinonim za mladost, bezbrižnost, otvorenost prema novim iskustvima, novim idejama i pomicanje vlastitih granica i misli u svim smjerovima. Lega iz društva prisjetio se njihove pobune vezane uz nezadovoljstvo hranom iz menze, objavljeno je to i na naslovnici novina i u udarnom dnevniku. Hrana je nakon toga postala bolja, a oni su postali, kako sam i danas tvrdi "omiljeni među ženama“.

Nabrajajući tako priču po priču, odjednom se moja jedna frendica zamisli i kaže: - A što je s ovom našom djecom? Aludirajući na to da joj se čini kako naši klinici (mahom srednjoškolci), ne pokazuju nimalo, ili samo slabu motivaciju ili želju da nešto mijenjaju. Realno, njihova je aktualna situacija ipak drukčija od naše. Mi smo se, ruku na srce, najviše brinuli o tome hoće li nas roditelji skužiti da markiramo, ili da krijemo neku negativnu ocjenu, hoće li susjeda prijaviti našim roditeljima da su nas vidjeli kako negdje pušimo... U tome su bili učinkovitiji i brži nego današnje mobilne aplikacije.Naša djeca danas odrastaju u brojnim izazovnim situacijama. Zacijelo im je najveći izazov odrastanje u tzv. virtualnoj školi, u doba pandemije. Najveći broj roditelja i inače strepi kada im djeca iziđu da bi se družila s vršnjacima (loše društvo, alkohol, dostupnost psihoaktivnih tvari, nesigurnost na ulicama, pojačana agresija među mladima, društvo kao općenito nesigurno mjesto odrastanja, egzistencijalna pitanja), no u ovim koronavremenima dvoje i o tome kako omogućiti djeci da budu vani, među vršnjacima, u okruženju u kojemu se nužno stječu prva životna iskustva. Unatoč svemu, dojam je da im je sve prihvatljivo, kao da se ni na što ne žale, kao da ni sami nemaju neki stav o tome što se u konačnici i najviše i njih dotiče. I njihove budućnosti. "Kao da jednostavno stavljaš gotove informacije i planove na praznu ploču koja sve to upije i spremna je za novu dozu uplodiranja gotovih informacija“, dodaje moja frendica. Čini li se i vama da nisu nekako buntovni kao mi u tim godinama? Kao da nemaju mišljenje ni o čemu, kao da im je sve nekako svejedno?

Moram priznati da je i moj dojam takav, djeca su ipak izgubila oštricu, ukalupila su se u neki opći stav, nekako je prihvaćen model da se ne potiče prkos, buntovnost, želja za promjenom. Moj dragi kolega, prof. dr. sc. Ante Bagarić, nedavno je u jednom intervju rekao da je buntovnost itekako potrebna za normalan razvoj mladog čovjeka. Jest, no možda su se, jednostavno, djeca ugledala na nas odrasle koji smo u sivilu egzistencijalne situacije i općenite krize morala priklonili stavu "ne tiče me se, a ionako ništa ne mogu promijeniti“. Djeca su obično pokretači određenih promjena, i nas roditelja, i okoline općenito, a pokazatelj kako društvo sazrijeva sigurno se očituje u njihovim promišljanjima. Kada društvo zakaže, tada uskače tzv. virtualni svijet koji im nudi u velikoj količini gotove informacije koje lako dopiru do dječje glavice, i ako ih nema tko za "raščlaniti“ i objasniti dobre i loše strane, lako padnu na plodno tlo. I kao kada posadite biljku sa širokim korijenjem, tako se i takva gotova i neprerađena informacija, ideja, misao, stav..., duboko ukorijeni u glavu mladog čovjeka. Nekako se čini da brojne odluke, a koje se danas donose u vezi s mladima, ne uzimaju u obzir njihove stavove, ideje, pa ni potrebe. Primjerice, roditelji iskazuju svoje nezadovoljstvo načinom i organizacijom školovanja, brojni drugu daju svoj doprinos u kreiranju i planiranju kako će se i na koji način organizirati sljedeća školska godina, međutim, moje je pitanje: Pita li netko djecu što o svemu tome misle?

Naša iskustava iz ere korone pokazala su da djeci nije lako niti ugodno kada ih se zatvori u četiri zida, svakodnevno im se serviraju gotove informacije, izložena su povećanim očekivanjima da sve razumiju, upiju i znaju primijeniti, još da su uz to uspješna, pristojna, dobra i po mogućnosti 5.0.Iako ih mnogi kritiziraju, i dalje sam mišljenja da, ako se itko dobro nosi u cjelokupnoj ovoj situaciji, su to onda djeca koja su ipak podnijela dobar dio tereta društvenih okolnosti: bez mogućnosti redovnog i "normalnog“ školovanja, bezbrižnog i "dobno prihvatljivog“ djetinjstva, druženja s vršnjacima, socijalizaciji bez ograničenja, ali i okolnosti egzistencijalne nesigurnosti njihovih roditelja. I o tome treba voditi posebno računa.