Prije koju godinu i pol pogledom kroz prozor našeg Zavoda zaključile smo glavna sestra Marina i ja da je dvorište u najmanju ruku negledljivo, a krajobraz ubojit (doslovno) te da je hod po dvorištu potencijalno sredstvo za različite oblike autoagresivnosti među našim malim korisnicima.Dakle, kojekakve igle, šprice, stakla, komadi drveća, odbačenih boca, cigle, kamenje i sve što zemlja godinama zna kriti bili su alarm glavnoj sestri i meni da pronađemo način kako taj krajobraz pretvoriti u "pogled koji život znači". Poželjele smo osigurati prostor koji će našim klincima pružiti osjećaj da nisu u bolnici, nego negdje gdje im je ugodno i mirno, a nama zaposlenicima mjesto na kojem ćemo u miru i tišini provesti trenutak ukraden za sebe. Dakle, bilo je vrijeme da 500-tinjak četvornih metara prenamijenimo u prostor za ono što djeca primarno i trebaju imati - prostor za igru.Kada mudre ženske glave nešto smisle, teško je ideju ne pretvoriti u djelo, a hvalevrijedna akcija jedne naše TV kuće dodatno nam je upalila lampice. Za tren smo nacrtali idejno rješenje za igralište i sve ostalo potrebno da bi to bilo prije svega korisno, sigurno, mirno i terapijsko rješenje. Od ideje do realizacije nedostajala nam je tada samo jedna "sitnica" - novac.I zašto sada pišem o tome?Kaže meni nekidan klinac dok gledamo zajedno TV u Zavodu: "Šefice, pa to je ona što je bila kada ste radili igralište. Ona vam je bila u reklami, držala je medu i govorila kako vam treba pomoći, je li tako, ona teta?" "Da, ta je teta bila kuma našeg projekta kojim smo uspjeli nakon 50 godina konačno srediti prostor za igru", odgovorim mu.Ta "teta" koju su djeca zapamtila i prepoznala kao onu koja je "skupa s nama skupljala lovu" i sada je na TV-u. Ali iz posvema drugog razloga, koji nema veze s njezinim poslom ni angažmanom u humanitarnoj akciji. Ovaj je put razlog njezina obiteljska situacija, točnije, razvod, koji mnogi mediji danima uredno rastežu kao žvaku. I svi imaju pravo nešto reći, dodati, oduzeti, primijetiti, savjetovati, kritizirati, i u konačnici zaključiti da, eto, "opet iskače iz paštete". Ni kriva ni dužna, ovaj put jer se razvodi. Prema tom bi kriteriju 24 sata sve televizije mogle biti ispunjene programom "razvodi u HR". Neki me moji prijatlji i kolege uvjeravaju kako je, "eto, ona poznata, pa javnost ima pravo znati i da se razvodi". Jer upravo će ta činjenica, kao i ona informacija da je kupila kuću bez kredita, biti od životne važnosti za radoznalo pučanstvo!?Nema veze što su klinci zarobljeni mjesecima u virtualnoj školi, što su roditelji na rubu živčanog sloma, što sezonci nemaju pojma gdje će i za koliko raditi, što je cijena kvadrata stana u Splitu opet od 3000 do 5000 tisuća eura, što ne znamo hoće li nam djeca na jesen opet imati virtualnu školu, hoće li nas korona opet zarobiti i izolirati, ni to što sve poskupljuje, što novo istraživanje u Vinkovcima pokazuje kako nam klinci više udišu dim cigarete nego čist zrak, a da je droga postala češći artikl u nekim kafićima nego esspreso!?Koga briga! Bitno je da je Doris popunila statistiku razvoda u Zagrebačkoj županji, a nitko se ne pita za pravo njezine djece da je razvod njihovih roditelja privatna stvar obitelji, da to dvoje maloljetne djece treba zaštititi od razvlačenja intime njihovih roditelja. Za koju će godinu oboje znati guglati!Na žalost, i danas se nečiji privatni život, a posebno obiteljski segment i djeca, koriste kao način da se nekoga učini ranjivim, da ga se oslabi, a zadiranjem u njegovu ili njezinu intimu naruši profesionalni uspjeh i rad. I sama bi činjenica da se njezino ime često stavlja u kontekst "ribarova kći", implicirajući da je bez neke veće podrške ili "pedigrea" postigla puno, trebala biti dovoljna da se u prvi plan u javnom prostoru ističu njezine radne navike, marljivost i želja da se izdigne iz okvira koje joj nameće okolina. Nije, naime, važno je li netko razveden ili nije, je li oženjen ili samac, udovac, udovica, s djecom ili bez nje, ima li kuću ili je podstanar, s kreditom ili bez njega. Koga se to tiče, bitno je da zna svoj posao, da ga radi najbolje što može u danim uvjetima i da teži u tome biti još bolji i uspješniji. No ljudi će vam oprostiti sve, samo uspjeh ne.Postoje situacije u kojima je potrebno ljudima ostaviti prostora da jednostavno "prežive" i da se o njima govori primarno kroz njihov profesionalizam, radnu etiku i odnos prema poslu. Doris je svojim javnim djelovanjem pokazala niz kvaliteta, a i osobno sam ju upoznala kada je bila naša gošća u Zavodu i kada sam ja bila gost kod nje u emisiji. Neposredna, srdačna, ugodna, lijepa, radišna, pristojna, baš kakva i treba biti da se djeca sa psihičkim teškoćama nakon susreta s njom osjećaju "super". Nakon većine drugih poznatih to baš i ne bi. Razmislite o tome prije nego što "kliknete" za ulazak u njezinu intimu, u njezinu obitelj.