Krajem osamdesetih. Priča ide ovako: školski sat u srednjoj, nas dvadeset i kusur vrišti od smijeha na plus trideset. Odgovara se gradivo tako da dvije sestre blizanke odgovaraju jedna za drugu, nisu čak ni identične, ali nema veze, profesor ne kuži ili se pravi da ne kuži, ekipa vrišti od smijeha, dobacuje, došaptavaju se, profa miran, ne dopušta da ga ometamo, prati pozorno izlaganje učenice i na kraju upiše mirnom rukom u dnevnik "vrlo dobar". I danas, nakon sto godina, na svakoj našoj kavi u Metkoviću, kad se okupi ekipa, prepričavamo ovakve ludorije iz tadašnje Kulture, preteče jezične ili opće gimnazije. Recimo, kako smo svi pobjegli sa sata čisto fore radi, jer smo uz matematičare bili najbolji razred u školi. Kada bježe svi, bježim i ja, s dnevnikom pod rukom kao predsjednica razreda, u obližnji park i na zidić do kafića, kultnih u Metkoviću. Pod odmorom sjediš, čekaš da naiđu najzgodniji frajeri škole, odmjeravate se, neki kradom upale cigaretu, popije se nešto mimo dopuštenog... uglavnom živiš taj srednjoškolski život u punom smislu riječi. Samo paziš da te ne vidi razrednica, jer na idućem satu osim ocjena na tapetu je i sve ostalo viđeno na tom zidiću. Raska te ispreskače uzduž i poprijeko, majčinski ukori, ali i riječima pomiluje i ohrabri. I nastavljamo dalje. Punim plućima. Kao pravi klinci u naletu života. Ne kaže pjesma bezveze "sedamnaest ti je godina tek." Dok ovo pišem, umirem od smijeha sjećajući se svog razreda u Srednjoj školi Metković, cure i rukometaši, ekipa snova. Tjelesni uvijek s "vozačima". "Najbolji" razred i "najgori" razred u iznimno dobrom suglasju, pa i ljubavnom, pa neke iz mog razreda kasnije su se i udale za dečke iz tog razreda. Profesor tjelesnog odmah nam je uveo lambadu, aerobiku, latinoplesove, bez milosti, bez mogućnosti izbjegavanja sata, ali s puno ljubavi i puno znanja naučio nas je važnosti druženja i rada na sebi. Profesor engleskog, profinjen, školovan u Velikoj Britaniji, uvijek u odijelu i kravati, zahtijevao je da se na njegovu satu govori samo engleski. Tek sam nakon mog odlaska u Ameriku na školovanje u cijelosti shvatila kakvog sam izvrsnog profesora imala! I tako bih mogla nizati sjećanja na svoje profesore unedogled… ali baš je svaki od njih svojim stavom, ponašanjem i odnosom prema meni omogućio da sam kao djevojka iz malog mjesta uspjela proći sa 17 godina školovanje u Americi i sve ostalo nakon toga. Zato što su bili i učitelji i odgojitelji i naši uzori. Kojima smo se povjeravali i koji su znali kada je dobro, a kada nije.Lipanj 2020. On (ili ona) sjedi za stolom uz laptop, sa slušalicama na ušima, uploadira nastavne jedinice, provodi po osam sati na brojnim platformama šaljući sve što se tog dana od njega očekuje. Uokolo pogled dosegne stol, stolicu, ormar, TV, krevet, možda pokoju sliku, komadić žvake, čokolade, šalicu s kavom, nigdje na vidiku prijatelja, profesora, učitelja, ničeg što podsjeća na školu, nema došaptavanja, smijuljenja, zezanja... Uostalom, da je normalan dan u školi, sve bi ionako bilo zabilježeno u e-dnevniku, da roditelji mogu vidjeti da oni: spavaju pod satom, šetaju se, dobacuju se, zadirkuju, piju, jedu, viču, dobacuju, da je pipao cure... Sve smo to i mi radili u školi, samo, srećom, tehnika nije toliko bila razvijena da Stipe i Neda već istog dana doznaju da su Josipa, Domagoj, Ivan ili Katarina tog dana nešto u školi "odradili" mimo pravila. Pitam se, dakle, gdje je nestala škola, gdje je nestao učenik, gdje su nestali učitelji kakve smo mi imali...? Jedan mi je nastavnik nedavno na moj upit zna li da neka djeca imaju uistinu velike životne probleme mimo škole odgovorio: "To nije moj posao, moj je da ih učim, a ne da ih pitam kako se osjećaju." Bingo! Onog trenutaka kada učenik postane gradivo i ocjena, tog trenutka prestaje i ljepota školovanja. Niz godina svi upozoravamo na potrebu da djecu maknemo iz virtualnog svijeta, svjedočimo brojnim istraživanjima koja upućuju da im se značajno mijenja struktura mozga, sporija su, manje koncentrirana, agresivna, iznimno slabog izričaja - do razine i nepismenosti, slabih socijalnih vještina, slabih tjelesnih mogućnosti da ni loptu ne znaju u ruci držati... A sad im je još nametnut imperativ školovanja u tom istom virtualnom svijetu, na daljinu. Opet su im ograničeni socijalni kontakti (neće me nitko uvjeriti da je online sat razrednika super socijalno druženje), nemaju mogućnost da vole i da ih se voli, nemaju mogućnost učiti na način kako treba učiti, a to je da profesor na njihovu licu pročita jesu li ili nisu shvatili gradivo, je li im taj dan bio dobar ili nije. Tko ovako na daljinu zna i može li prepoznati je li se djetetu nešto dogodilo u kući, trpi li netko zbog nečega? U blizini nemaju prijatelje iz razreda, generaciju, ne uživaju punim plućima u svojoj životnoj dobi i ljepoti tih krasnih godina, ljepoti školovanja u školi, gdje je lakše podijeliti i strahove tipa "hoću li pasti razred".A pali smo svi mi odrasli na toliko različitih ispita da svi koji ove godine djecu ocijene nedovoljnim, istu tu ocjenu mogu upisati i sebi. Naime, nije ovaj put do djece. Do nas je, odraslih. Najljepše životno razdoblje mi je osobno bilo srednja škola i studentski život. Nikad manje love, a nikad sretnija. Dakle, dopustimo i djeci da to isto mogu reći svojoj djeci jednog dana. Ostavimo im pravo biti učenik u školi, a ne u virtualnoj učionici. Jer djeca su itekako stvarna!