Jutarnji izlazak iz dežure. Oko 8.30 užurbano idem prema automobilu, na trenutak stanem i odjednom osjećaj kao da sam u snu: tišina, mir, nema ni buke automobila, čak ni u daljini zvuk ljudi koji žamorom na tržnici daju jutarnji obol mirnoći subotnjeg jutra. Obično silno tada poželim mir u glavi, što manje zvukova, što manje ljudi i mogućnost da "u glavi imam prazninu“. To jutro poželim sve potpuno suprotno. Dan je prekrasan, sunčan, vjetar ugodan, miluje po licu, mrvicu prohladan, sasvim dostatan da me drži "živom“ i željnom da se sve vrati kao i prije. Gdje se sada odvija u tih 24 sata satkanih od rutine, spavanja i ustajanja, uzimanja jela, tuširanja, učenja, rada, svađanja, mirenja, vođenja ljubavi, prijateljskih veza, prijateljskih pucanja i svađa u ovom vremenu, razgovora s djecom, dječjih igara, virtualnih učionica, čišćenja, spremanja, kuhanja, glačanja, pečenja kolača, razgovora s dečkom ili curom, virtualno međusobno druženje, briga o kućnom ljubimcu, o roditeljima, o drugim dragim ljudima koji su s nama? Život je iza, unutar domova, unutar zidova koji zasigurno u to rano jutro pričaju svaki svoju priču. Prva mi je pomisao da se i ja osjećam kao Pale sam na svijetu. I Pale se tog dana probudio, i nigdje nije bilo nikoga, on sam. Više se i ne sjećam kako je priča završila, davno sam ju čitala, ali mislim da nije bio nimalo sretan. Pada mi na um jedna stvar koju sam znala često svojoj djeci govoriti ujutro dok sam ih vozila u školu, a oni bi, svatko na svoj način, šizili jedno na drugo. "Molim vas, djeco, bar koju minutu osvrnite se oko sebe, pogledajte lica tih vaših vršnjaka, iza svakog se tog lica krije neka priča, životna, topla, manje topla, nesigurna, sigurna, bitna, nebitna, pozitivna, negativna, ali svako lice ima neku priču iza sebe“. "Kako to misliš, mama? Opet te neke tvoje psihijatrijske fore“. "Ne! Upitajte se samo je li jutros svatko od njih doručkovao, ima li novac za užinu, je li mogao učiti jer je situacija u kući možda bila nenormalna, je li roditelj kući došao pijan, imaju li sredstava da se griju, je li netko jutro dočekao pljuskom po licu, ružnim riječima, grubim pristupom, ili su jednostavno nebitni, nevidljivi, nesretni“...Svako dječje lice ima svoju priču, nažalost, rijetko kada do kraja nekom ispričanu. Upravo zbog toga u ovim je okolnostima posebno bitno imati na umu da sada tek priče mogu biti teške i zahtjevne, teško čitljive, da moraju biti nekom ispričane. Sada se iza četiri zida odvija užurbani, stresni, kaotični, nesigurni, ustrašeni, potencijalno konfliktni, emocionalno iscrpljujući život, u kojemu je kao nikada do sada važno ponajprije zadržati "zdrav razum i prisebnost“. Ovih me dana svi pitaju kako će se ovo odraziti na mentalno zdravlje djece, a ja ne mogu prognozirati potpuno točan razvoj situacije, osim ako pratim i čitam iskustva drugih. U najvećem se broju slučajeva može očekivati da će socijalno distanciranje i izolacija posebno pogoditi one za koje većina misli da su u ovoj sadašnjoj situaciji najzaštićeniji, a upravo su najugroženija skupina: djeca i adolescenti. Mi odrasli smo životno iskusni, najveći je dio građana ovog grada prošao iskustvo Domovinskoga rata, imali smo i brojne druge životne situacije u kojima smo se uspjeli nositi sa stresom. Ovih me dana često zovu poznati i nepoznati, pitaju kako rješavati situacije, jer djeca ipak "pucaju po šavovima“. Ona koja su već pod rizikom jer su u sustavu skrbi vezano uz poteškoće iz mentalnih poremećaja i sama se već dodatno teško nose s izolacijom, izostankom kontinuirane ambulantne ili dnevnobolničke opskrbe te se očekuje i pogoršanje u kliničkoj slici. Upravo zato je i važno naglasiti da je kroz službu dežurstava i dalje osigurana podrška hitnim slučajevima, kao i telefonska podrška i angažman stručnjaka iz područja mentalnoga zdravlja. Brojne nove informacije, ali i dezinformacije zbunjuju roditelje, opterećuju ih, čine nervoznima, uplašenima, rastresenima, ljutitima, plačljivima, narušene dinamike sna, jela, pojedini se zacijelo i sami teško snalaze u svojim situacijama i nesvjesno se vrlo često "istresu“ na djecu, ili nesvjesno "prenose sve svoje negativno“ na njih. Djeca nemaju dostatne kapacitete da preuzmu "teret odraslih“, nastoje razumjeti u skladu sa svojom dobi, ali ne prihvaćaju olako da im je onemogućeno imati slobodu na koju su naviknuli. Određeni će broj djece doživjeti znatne promjene, bit će smješten u okolinu i situacije koje su za njih nove i potencijalno ugrožavajuće, a dio djece koji potječe iz obitelji u kojima je prisutno nasilje sada će biti potpuno izoliran i prepušten sam sebi, što je dodatna traumatizacija za ionako rizičnu skupinu. Stoga, ako nikada do sada, u ovoj situaciji u kojoj je potrebna prije svega solidarnost i međusobna potpora, posebno se osvrnimo na djecu. Ona će se, kada mi budemo "rizična skupina po dobi“, trebati skrbiti o nama. Ako im sada dajemo dobar primjer, naučeni će im model biti put za dalje, a njihov mozak znatno bolje i lakše procesuira nove informacije i iskustva. Dajmo im onda nešto što će nama svima biti polog za bolju budućnost. Kada smo im sada silom prilika uskratili pravo na "normalnu sadašnjost“. I da, ako u dva sata ujutro preskaču vijaču u sobi jer moraju negdje izbaciti tu silnu energiju, ako se u tri ujutro dopisuju s vršnjacima ili imaju potrebu "svašta vam reći“ jer su ljutiti i nezadovoljni, izdržite. Njima je dvostruko teže jer je i energija koju imaju znatno veća od naše. I neka imaju pravo na svoju "priču“."Svi odrasli su nekada bili djeca… Ali samo nekolicina njih se toga sjeća."