Uopće nije pitanje ima li vlast pravo odlučiti što će financirati i čemu će država biti pokroviteljica. Naravno da ima. S te je strane odluka da Hrvatski sabor više ne bude politički pokrovitelj obilježavanja obljetnice stradanja na Bleiburškom polju neupitna. Kako je nekad parlament odlučio da će biti pokrovitelj, tako i sad ima puno pravo odlučiti da to više ne bude. Nije, dakle, problem u legitimnosti i legalnosti odluke. Problem je u licemjerju i nedosljednosti koji kompromitiraju u prvom redu SDP, premijera Zorana Milanovića i predsjednika Ivu Josipovića.

Kompromitira ih argumentacija da pokroviteljstvo nad bleiburškim "happeningom", kako ga je šef države prije koji dan definirao, treba ukinuti jer na Bleiburgu nije bilo nevinih žrtava. Ondje su se, objasnio je predsjednik Sabora Boris Šprem, političar iz SDP-a, sukobile dvije vojske. Žrtava je bilo, ali one nisu nevine, veli. Dakle, prevedeno na razumljiv jezik, sukobili su se partizani i ustaše, pa su partizani poklali i postrijeljali ustaše, koji su time postale ratne, ali ne i nevine žrtve. U redu. Netko će se složiti, netko neće s tom argumentacijom. Mali je problem što je zločin na Bleiburgu počinjen nakon što je proglašen kraj Drugog svjetskog rata, ali to je druga priča. Ako je, dakle, točno da na Bleiburgu nije bilo nevinih žrtava, već su u legitimnom ratnom sukobu pobijene ustaše, odnosno pripadnici fašističke vojske, zašto je sadašnji premijer Milanović u rujnu 2008. posjetio Bleiburg? I zašto je tada objasnio da je to učinio iz pijeteta prema žrtvama? I zašto danas govori da tamo žrtava nije bilo, jer Križni put nije stigao do Bleiburga? Tko ga je tada tjerao da ide na mjesto kamo godinama dolaze i ljudi s ustaškim kapama na glavi, a što sad također iznosi kao argument zašto pokroviteljstvo Sabora nad tim događanjem treba ukinuti?

Na Bleiburg je u funkciji hrvatskog premijera išao i pokojni šef SDP-a Ivica Račan 2003. godine. Nije se htio pojaviti u svibnju kad dolaze spomenuti likovi u crnim košuljama, okićeni slovom U. Otišao je kasnije, da bi, kao i Milanović prije četiri godine, odao počast žrtvama poslijeratnog pokolja. Bleiburg nije propustio posjetiti i svijeću zapaliti ni aktualni predsjednik Josipović. Bilo je to u lipnju 2010. Učinio je to, objasnio je, kako bi pridonio okončanju prijepora iz Drugog svjetskog rata i poslao poruku da se moderna Hrvatska mora okrenuti budućnosti. Danas, međutim, i on govori da nevine žrtve nisu pale tamo. Pa, predsjedniče, tko vas je prije dvije godine tjerao da idete na to mjesto? Kome ste zapalili svijeću, ako tamo nije bilo nevinih žrtava? Jeste li je zapalili žrtvama koje su zaslužile metak u čelo i nož pod grlo? Tko vas je tjerao kad ste se prije toga zaklinjali da tamo nećete poći dok dolaze crnokošuljaši? Josipović se možda ne bi previše ni bavio tom temom da se prilikom posljednjeg posjeta Izraelu nije našao pod paljbom tamošnjih medija upravo zbog posjeta Bleiburgu. Valjda još uvijek pod dojmom zbog šoka koji je doživio još i danas vidi ustašku zmiju koja gmiže Hrvatskom... Dakle, odluka o ukidanju pokroviteljstva je neupitna, ali argumentacija koja se sad izvlači pokazuje lažni moral političkih vertikala. Kad im je zbog nekog razloga to bilo potrebno, išli su na Bleiburg. Sad kad te potrebe više nema, odlučili su se odmaknuti. I to je u redu, ali zašto je to napravljeno kao politički "coitus interruptus". Čemu taj prekinuti snošaj? Ako je odlučeno da Sabor neće biti pokrovitelj, čemu onda na to potrošiti pola milijuna kuna? Ili, tom uplatom možda peru nečistu savjest jer, kao i mi sa strane, tako i oni znaju što su kada radili i govorili.