Epizoda prva: Predrag Raos upada na konferenciju za novinare Društva hrvatskih pisaca. Viče, psuje, zviždi, a na kraju, na opće zaprepaštemje nazočnih, prska suzavcem sve oko sebe. Ti su pisci, veli, zagovornici pederske revolucije. Pa kad je već tako, on će stati na branik hrvatske bračne tradicije i pokazat će im njihova boga. Toliko se uživio u uzlogu “kontrapederskog” bojovnika da ga je na smirivanje morala odvesti policija.

Raos nikad nije bio običan lik. Nikad nije ni želio biti običan. U svojim je javnim nastupima najčešće svjesno glumio nekakva ridikula. Nakon ovakve provale primitivizma postavlja se pitanje je li to bila gluma.

Epizoda druga: Antun Vrdoljak na pasja je kola na sastanku Hrvatskog olimpijskog odbora izvrijeđao olimpijca Zorana Primorca. Dovesti u pitanje rad HOO-a, u bilo kojem smislu, makar i blagim riječima, ostarjelome je Vrdoljaku neprihvatljivo, nepojmljivo... U njemu je erumpirao vulkan. Bezobraštine i primitivizma. Džabe Zoranu medalje, džabe mu vrhunske sportske titule, džabe mu što je bio drugi na svijetu u stolnome tenisu, svojih sedam olimpijda može objesiti mačku o rep... Sve to ne vrijedi ni pišljiva boba u očima veeeelikog sportaša Antuna Vrdoljaka. Nije briga Vrdoljaka što je on osobno olimpijade vidio zahvaljujući samo tome što Hrvatska ima ljude poput Zorana Primorca, koji su sposobni unatoč nemogućim uvjetima pokoriti svijet. Jer, da ih nema, Hrvatske na olimpijskim igrama, jednostavno, ne bi bilo. Netko bi se drugi poklonio i rekao “svaka čast majstore!”, ali ne i ostrašćeni Vrdoljak. Kao Raos, ni Vrdoljak nikad nije želio biti običan. Znao je glumiti pučkog tribuna, ljetopisca ili mudraca, ovisno o potrebi koja bi se ukazala. Nakon ovako grube provale primitivizma postavlja se pitanje nije li trebao glumiti drugu ulogu, recimo, neotesanog seoskog nasilnika.

Uglavnom, i ova dva primjera pokazuju da živimo u vremenu histerije. Društvo je duboko podijeljeno. Koja god tema da se otvori, razdor postaje veći. Čini se da nema ljepila koje može od krhotina ponovno načiniti kakvo-takvo zajedništvo. Pristojni se ljudi povlače pred primitivcima, jer da bi njih pobijedili, morali bi se poslužiti istim oružjem, dakle primitivizmom. Morali bi im kresati majku, oca, boga, jarca... Pristojni ljudi to ne rade. Oni ne galame, ne vrijeđaju, ne pljuju ni po čijim uspjesima, ne ponižavaju. Oni se, jednostavno, ne hrane tuđom neugodom. Pristojni bi ljudi komunicirali, ali s primitivcima to nije moguće. U ovome se trenutku čini da ništa više ne može povezati iznutra razoren narod. Ali, povezani smo, samo toga nismo svjesni. Osim šačice najbogatijih, u Hrvatskoj jednako teško žive i Hrvati i Srbi, s plaćanjem računa jednako se bore i pristojni i primitivni ljudi, zbog bezperspektivnosti depresija muči i južnjake i sjevernjake. U vrijeme Domovinskog rata bili smo povezani željom za slobodom i neovisnošću. I to je zajedništvo na kraju donijelo trijumf. Netko će reći da je takvo što i moguće samo u ratu, da je narod inače rastrojen, a tek ga katastrofične okolnosti natjeraju na unutarnju bliskost. Ali, srećom, takve se potvrde zajedništva, kao što je rat, ipak ne događaju prečesto. Što god tko mislio o tome, većina onih koji se zbog bilo koje od danas aktualnih tema svađaju tako žestoko da se čini kako bi bili spremni proliti krv da obrane svoj stav povezana je odvratnim, razornim i ponižavajućim siromaštvom. Siromaštvo nije sramota, ono je problem koji se upornošću i znanjem može riješiti. Sramota je siromaštvo duha. Zar ne, Antune Vrdoljače i Predraže Raose? Jer, to što ste vas dvojica, u ovoj histeričnoj atmosferi, pokazali, sigurno se ne može nazvati duhovnim bogatstvom...