Ruku na srce, ali neke se političke stranke ne čine kao sasvim normalne organizacije. Dakle, dok je Radimir Čačić bio predsjednik HNS-a, mogao je raditi što god je htio. Mogao se svađati se s novinarima, bahatiti na svakom koraku, najavljivati projekte pa ih povlačiti, govoriti o investicijama i najavljivati rokove, a onda ih bez objašnjenja prolongirati. Mogao se sastajati s kim je htio, govoriti i raditi što mu je palo na pamet, a iza njega bi složno stajao mješoviti muško-ženski stranački zbor i pjevao uglas kako je njihov šef najpametniji, najbolji, najuspješniji...

No, kad je Čačić abdicirao radi odsluženja zatvorske kazne, što su u HNS-u protumačili kao njegov definitivni politički kraj, pa se ipak posredno, uz pomoć medija, počeo vraćati na političku pozornicu, izbacili su ga brzinom svjetlosti. Kakva demokracija, kakva obrana, kakvi pozitivni unutarnji procesi! Kriv je - i gotovo. Izbacili su ga nakon dva sata sastančenja, a isti mješoviti zbor ponavlja uglas kako je svojim medijskim djelovanjem i političkim komplotiranjem po zagorski bregima s bliskim narodnjacima te sastancima s potencijalnim budućim saveznicima, poput Milana Bandića i Nikice Gabrića, stvorio nelagodu i ugrozio budućnost HNS-a. Čim su se promijenile Čačićeve okolnosti, čim se otopila moć koju je imao kao šef stranke i potpredsjednik Vlade, njegova politička djeca su ga se bila spremna odreći i usput iscipelariti.

Tako je bilo u HDZ-u nekoliko puta. Jadranka Kosor izbacila je Ivu Sanadera, koji se svojom voljom povukao iz politike, ali se, što bi rekao Ljubo Ćesić Rojs, politika nije povukla iz njega, pa je htio šefovati iz sjene. Puhao joj je za vrat, sastajao se s njezinim suradnicima i spletkario kako bi sačuvao ili, možda, oživio svoj nekadašnji utjecaj. Koju godinu poslije toga Tomislav Karamarko izbacio je iz stranke Jadranku Kosor, jer se gospođa, kako ju je zvao, nije mogla pomiriti s porazom na unutarstranačkim izborima i neprekidno je polemizirala sa stavovima stranke. I u HDZ-u je u svim tim fazama djelovao mješoviti muško-ženski zbor, identičan onome u HNS-u, koji je svojim šefovima pjevao hvalospjeve, a čim bi pali, okrenuli bi ploču i s jednakom žarom umjesto lauda zapjevali bi optužujuće songove. Bilo je tako i u HSP-u, a glavni je lik bio Anto Đapić. Cinik bi rekao da je sreća za Franju Tuđmana i Ivicu Račana što su umrli, jer bi im inače politički život oduzela njihova politička djeca.

Dakle, ono što nije normalno to je što hvalospjeve i optužbe jednako strastveno izriču isti ljudi, i zato ne čudi što je u očima promatrača politika djelatnost koju treba prezirati, a političari uvlakači koji idu u rupu u kojoj će im biti toplo. Nije, dakle, nenormalno što stranke izbacuju članove, pa bili oni i bivši predsjednici. Teškoje raditi s oporbom u vlastitim redovima. Nenormalno je što se to radi na način koji nema veze s demokratskim procesima, što se odluka donosi u rekordno brzom roku, što optuženi nemaju pravo na obranu, a stranke su, s druge strane, organizacije koje se zaklinju u demokraciju i koje bi kao takve trebale biti temelj demokracije. Kakvu demokraciju mogu graditi organizacije koje ne priznaju pravo na obranu, u kojima svi moraju disati kao jedan, a svatko tko izdahne kad šef(ica) udahne doživljava se kao neka vrsta izdajice. Dakle, nije sporno što je HNS isključio Čačića, što je HDZ isključio Sanadera, pa potom Jadranku Kosor. Problem je što nitko od njih nije dobio priliku reći stranačkom sudu ijednu riječ u svoju obranu. Kadija te tuži, kadija ti sudi. No, utjeha bivšima je što, kako stvari stoje, ista sudbina čeka njihove političke dželate. Kad postanu bivši, naravno.