Europsko prvenstvo koje je 1988. odigrano u Njemačkoj bilo je raritetno po dosta toga. Prvi put se igralo u osam gradova, a završni turnir obilježili su navijački sukobi u režiji engleskih, nizozemskih i njemačkih huligana.

UEFA je bila na sto muka kako umiriti ratoborne navijače, čak se razmišljalo o produženju kazne Engleskoj, čiji su klubovi zbog tragedije na Heyselu, koju su u finalu tadašnjeg Kupa prvaka izazvali navijači Liverpoola, bili izbačeni iz europskih natjecanja na pet godina, ali reprezentacija nije bila obuhvaćena tom kaznom.

U to vrijeme europski prvak još nije stjecao automatsko pravo plasmana na sljedeći završni turnir, a branitelji naslova Francuzi u kvalifikacijama su ostali iza SSSR-a i Istočne Njemačke. Bio je to ujedno i posljednji turnir, na kojem je igrao SSSR, a Njemačka bila podijeljena na Zapadnu i Istočnu. Ubrzo će političke promjene zahvatiti Europu, pa će nestati i Čehoslovačka i Jugoslavija. Uglavnom, uz domaćina Zapadnu Njemačku plasman među osam najboljih osigurali su Španjolska, Italija, SSSR, Engleska, Nizozemska, Danska i prvi put Republika Irska.

U završnici su reprezentacije bile podijeljene u dvije skupine sa po četiri momčadi. U prvoj skupini Zapadna Njemačka i Italija su pokraj Danske i Španjolske suvereno izborile plasman u polufinale. No druga je skupina bila dramatična do samog kraja. Već je prvo kolo donijelo senzacionalnu pobjedu Republike Irske nad Engleskom, a SSSR je svladao Nizozemsku. U drugom kolu nizozemski izbornik, tvorac totalnog nogometa Rimus Michels, odlučio je povući potez koji će se na kraju pokazati ključnim za cijelo natjecanje. Nakon što je u prvom susretu Marca van Bastena ostavio na klupi, u susretu s Engleskom mu je dao priliku od prve minute, a "Labud iz Utrechta" povjerenje je opravdao hat-trickom za pobjedu od 3:1. SSSR i Republika Irska su remizirali (1:1). U posljednjem kolu SSSR je lako svladao demoralizirane Engleze (3:1), Nizozemci su trebali pobjedu protiv Iraca, kojima je za polufinale, pak, bio dovoljan bod. Susret se dugo lomio, sve do posljednjih desetak minuta bilo je 0:0, a onda je nizozemski džoker s klupe Wim Kieft zabio pomalo čudan pogodak za pobjedu i plasman među četiri.

Polufinalni susret donijeli su dvije različite priče. SSSR je glatko svladao Italiju sa 2:0, a oba pogotka postignuta su u razmaku od šest minuta Litovčenko (56.) i Protasov (62.). No zato je u Hamburgu bilo itekako napeto. Nijemci su poveli pogotkom Matthäusa u 55. minuti iz kaznenog udarca, a na isti način izjednačila je Nizozemska u 74. minuti, kada je s bijele točke siguran bio Ronald Koeman. Kada je već izgledalo da će susret otići u produžetke, ukazao se van Basten, koji je vrlo spretno zabio za 2:1 u 88. minuti.

U finalu su svi prednost davali SSSR-u, koji je imao jaku reprezentaciju, ali Nizozemska je još jednom iznenadila. Slavila je 2:0, a utakmica je ostala zapamćena po remek-djelu Marca van Bastena, koji je u 54. minuti postigao drugi pogodak sjajnim volej-udarcem iz jako teške situacije. Prije toga prednost je donio Ruud Gullit. Sovjeti su se mogli vratiti u utakmicu, ali je nizozemski vratar van Breukelen obranio kazneni udarac Belanovu.

Tako su Nizozemci došli do svog prvog i jedinog velikog trofeja, premda su u još tri navrata igrali finala svjetskih prvenstava u kojima su gubili od Njemačke (1974.), Argentine (1978.) i Španjolske (2010.). D.Keler