Priča je dugo trajala i bila je vrlo lijepa, ali došla je do svog kraja. Tiho i nenametljivo, uostalom kakva je inače, od nogometnih se travnjaka oprostila Iva Culek, nogometašica koja je cijelu igračku karijeru provela u redovima Osijeka.

Više od pola života, jer je kao 14-godišnjakinja došla u klub i potom 15 godina bila konstanta u svlačionici. Iva je rođena 1993. u Osijeku, a djetinjstvo je provela u Svetom Đurađu, odakle je u ŽNK Osijek došla 2007. kao igračica mlađih kategorija.



- Nogomet je moja prva ljubav, koja se rodila na početku osnovne škole. Cure su na tjelesnom uvijek igrale odbojku, a ja sam bježala k dečkima koji su igrali nogomet. Kada su vidjeli da imam talenta, molili su učitelja da igram s njima. Nije lako pristao na to, bojao se da bih se mogla ozlijediti, ali nakon jednog tjedna treniranja, nitko takvo što više nije ni spominjao. U mome selu bio je aktivan muški nogometni klub, pa sam s osam godina i u njemu zaigrala nogomet s dečkima, s obzirom na to da su u mlađim kategorijama, do 15 godina, mogle nastupati i djevojčice. Za moj nogometni put presudno je bilo ipak igranje za školsku žensku nogometnu ekipu na natjecanju u Donjem Miholjcu, na kojem je nastupila i ekipa ŽNK Osijek. Nakon što smo pobijedili Osječanke u finalu, mome tati prišao je trener, Branko Perković, te je predložio da se pridružim djevojkama u klubu. S obzirom na to da je bilo vrijeme da odaberem gdje ću nastaviti školovanje, izbor je pao na Osijek, kamo sam se i preselila, te sam uz redovite treninge u klubu krenula u srednju školu. I tako sam se s 15 godina odvojila od roditelja. Uprava Kluba mi je omogućila smještaj u učeničkom domu za cijelog školovanja, na čemu sam joj neizmjerno zahvalna. Najprije sam kratko igrala u mlađim kategorijama pa sam potom prešla u seniorke i među njima ostala punih 15 godina - pričala je Culek o svojim početcima.

ŽNK Osijek je s Ivom u A-ekipi osvojio brojne pokale 1. HNLŽ i Hrvatskog nogometnog kupa, a ova standardna prvotimka u nogama ima i brojne europske utakmice u kojima je nastupila u bijelo-plavom dresu, kao i reprezentativne, u kojima je branila nacionalne boje.

- Najdraža mi je bila Liga prvaka. Prvi put sam nastupila na utakmici toga kalibra sa 17 godina. Moram reći da trema uoči utakmice u početku postoji, posebno kada je riječ o velikim susretima, kao što je završnica prvenstva ili finale Kupa. Nakon pet-šest godina to te pusti, navikneš se. Ali kada sa svojom ekipom iziđeš na neki europski stadion, pred više tisuća ljudi, noge postanu teške. Tada se trema vrati. Srce kuca sto na sat, a moraš biti smiren. No kada sudac da znak za početak, trema se pretvori u polet. Vidiš samo svoje cure, teren i kreneš. Sa 16 godina dobila sam poziv igrati za U-17 reprezentaciju, što me ispunilo ponosom. Bila je to godina kada sam uz bok suigračicama iz ŽNK-a Osijek, Izabeli Lojni i Mateji Andrlić, igrala u kvalifikacijama za EP. Nositi reprezentativni dres neopisiv je osjećaj. Bila sam u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, u svim uzrastima, od U-17 do A-reprezentacije, sve dok nisam stupila u radni odnos, a onda sam, na žalost, od toga morala odustati. Teško je bilo uvijek dobiti slobodno za putovanja i utakmice kada je to trebalo. No drago mi je što sam u tome trenutku ipak mogla ostati aktivna u svome klubu - prisjeća se Iva i dodaje kako je dugo odgađala oproštaj od nogometa, no kako je na kraju ove sezone osjetila da je za to došao pravi trenutak.



- Završavam svoju nogometnu karijeru jer je došlo vrijeme da se okrenem nekim novim stvarima, novom životu. Nemam više prostora posvetiti se nogometu sto posto, a nikada nisam bila osoba koja nešto radi napola. Trenutno radim kao njegovateljica, a u planu mi je i nastaviti školovanje za fizioterapeuta u Vukovaru. Iduće se godine i udajem, s budućim suprugom kupila sam kuću koju trebamo urediti. Vrijeme je za promjenu. Bliži mi se ta famozna 30. godina, želim obitelj, smiriti se, opustiti i uživati u životu laganim tempom. Nemam više želje toliko se odricati. Posljednjih sedam godina, otkako sam uz nogomet u stalnom radnom odnosu, bilo je jako zahtjevno sve stići. Bilo je situacija da me nakon 12-satne noćne smjene na poslu kupi autobus kojim odmah krećem na gostujuću utakmicu, igram utakmicu punih 90 minuta, a na povratku u Osijek autobus me ostavlja na poslu i idem u drugu noćnu! Ni "obični" dani nisu bili ništa manje zahtjevni. Ujutro ustanem, odem na posao, odradim 12 sati, u povratku odem na trening ili u teretanu. No sve se to prije moglo, stiglo. Kada si mlad, voliš nešto, imaš snagu i želju, sve se može. No danas više nije tako. To mi je sve postalo teško. Stigle su me i ozljede. Došla sam do granice - kaže Culek, s osmijehom.

Bilo je naporno, ali ni za čim ne žali. Da je sad djevojčica, ponovno bi izabrala nogomet, ŽNK Osijek, napore, treninge, putovanja...

- S nogometnom loptom prošla sam puno toga i mogu kazati da je iza mene puno prekrasnih godina. Atmosfera kakva je sve to vrijeme bila u ŽNK-u Osijek, u svlačionici ne postoji nigdje. Mi cure smo kao obitelj. Tko god da je izvana u nju ušao, pa tako i ja na početku karijere, primljen je otvorena srca. Isto je i kada je u pitanju Uprava Kluba i stručni stožer, koji su se uvijek trudili pružiti svim curama, pa tako i meni, sve najbolje. Iza mene je jako lijepo iskustvo. No rekla sam zbogom i sigurna sam u svoju odluku... Svi me pitaju kako ću ja to, kako ću bez nogometa. Pretpostavljam da će mi biti teško priviknuti se. No dolazit ću i dalje na utakmice, pomagati ako što bude trebalo, bodriti cure s tribina.



Svome klubu vidi i želi svijetlu budućnost.

- U ŽNK-u Osijek danas je puno talentiranih igračica, među njima i dosta mladih, za koje se vidi da ih čeka sjajna nogometna karijera. Imamo dobre trenere, upravu koja sve drži pod kontrolom i iako sve igračice nisu profesionalke, jer neke i rade i igraju, ostavljaju dojam kao da jesu. Nadam se da će iduća sezona za Osijek biti ponovno uspješna, da će djevojke osvojiti prvenstvo, igrati Ligu prvaka. Ja ću uvijek biti tu. Bit će mi teško gledati ih sa strane, znam da će me srce gurati unutra, ali nekako će sve to s vremenom sjesti na svoje mjesto - kaže Iva.

Puna je optimizma i oko razvoja ženskog nogometa u Hrvatskoj.

- Ženski nogomet ima budućnost. U mojih 15 godina karijere puno se toga promijenilo nabolje, vjerujem da će se isto dogoditi i u sljedećih 15 godina. Ženski nogomet u Hrvatskoj nije popularan kao muški, ali posljednjih sedam-osam godina osjeti se velik napredak. Kao ekipa amaterki u prošloj smo sezoni ušle među 28 najboljih ženskih nogometnih ekipa pod kapom UEFA-e. To nije mala stvar. Nadam se da će se i u našoj zemlji standard u ženskom nogometu bar približiti onome u europskim zemljama. UEFA-a svakako puno ulaže u razvoj ženskog nogometa, to daje nadu - zaključila je Iva Culek, koja se sada okreće nekim novim životnim izazovima.