Tokio joj je trebao biti odskočna daska prema ikonskom tronu. Njezin "dvostruki Jurčenko" prema besmrtnosti. Simone Biles bila je predodređena postati najveća. GOAT! U gimnastici svakako, možda čak i na listi najvećih sportašica ikada.

S 25 medalja od kojih 19 zlata već je sada najuspješnija gimnastičarka na svjetskim prvenstvima. Na Olimpijskim igrama s pet "planiranih" zlata izjednačila bi se s Larisom Latinjinom. A tek su joj 24. Sljedeće Olimpijske igre su za tri godine pa je tada mogla čak i odmaknuti na toj listi. Simone Biles bila je ona zbog koje nakon više od 40 godina Nadia Comaneci ne bi trebala bila i dalje prva asocijacija na žensku gimnastiku. Idealan uzor zbog koje bi djevojčice ulazile u gimnastičku dvoranu i rekle "želim biti kao Simone Biles". Kapacitete koje ima i kompletna priča koja se krije iza ove samo 142 centimetra visoke gimnastičarke podrijetlom s Belizea, odgajane u hraniteljskim obiteljima, kasnije usvojene od svoga djeda, jedino nije prepoznata u Svjetskoj gimnastičkoj federaciji. Predsjednik FIG-e, Japanac Morinari Watanabe, kada je u lipnju bio u Osijeku, bio je oduševljen viđenim. Osijek je jednom Japancu "držao lekciju" i pokazao kako se organiziraju gimnastičke priredbe. Umjesto da FIG-a postavi standard nama, bude obratno. Od takvih ljudi onda ne možeš ni očekivati čak ni da brendiraju "malu najveću gimnastičarku", pa tako prije OI-ja mnogi nisu ni znali tko je Simone Biles. Nažalost, umjesto po sjajnoj vježbi na parteru ili čak četiri elementa (četvrti je trebala izvesti u Tokiju, nap. a.) koje nose njezino ime, po čemu je također rekorderka, javnost će je sada znati i prepoznati po nečem drugom. Simone se suočena s pritiskom povukla s natjecanja u ekipnoj konkurenciji, a dan poslije odustala je i od nastupa u višeboju. Vjerovalo se kako je "ta mala" satkana od neprobojnog materijala. Da je ona nekakav novi superheroj. Preživjela je puno gore. Odrastala bez roditelja, bila suočena sa seksualnim zlostavljanjem, osvajala svjetska zlata s bubrežnim kamencem ili slomljenim prstom. Sve je to preživjela i bila najbolja. No sve to iz djetinjstva očito ostavlja traga. Danas u Tokiju jednostavno će reći kako se osjeća čudno i da "gimnastika ipak nije sve u životu". Gimnastika i sport su se u njezinu životu činili kao bijeg iz siromašne četvrti, bijeg od kriminala i droge. Danas se čini da su ozloglašene četvrti Columbusa ili Houstona gdje je odrastala "Disneyland" u odnosu na ono s čim se suočila u gimnastičkoj areni. Svatko tko ulazi u sport ili tko svoje dijete daje u sport zamišlja prvenstveno da se dobro zabavi, stekne neke radne navike, nova poznanstva, mogućnost putovanja. S vremenom se to pretvori u klasični ulazak u arenu. Nije bitan sport, ali sportaše doživljavamo kao gladijatore koji suočeni s lavom na drugoj strani ne bi smjeli pokazati ranjivost. A u današnje vrijeme, gdje se diskurs i sportska javna sfera prenijela u virtualni svijet, pritisak na sportaš(ic)e veći je od bilo koje generacije prije. Čak i od onih koji su gledali lavovima u oči. Jer riječ nekada boli više čak i od ugriza. Danas, nažalost, i nepametni mogu imati pametne telefone. Sa sportašima se "čiste podovi", izbacuju frustracije, Nedavno su Rashford, Sancho i Saka zbog jednog promašenog penala postali "obični crnčuge". Kao što su još do jučer Marin Čilić i Ivan Dodig bili "zatucani Hercegovčine" iz tamo nekog kamenjara. Omalovažit će se svaki uspjeh, pa tako Donna Vekić vrijedi za "samo TOP 20", a Mektića i Pavića vjerojatno ne bi ni Bog spasio da su se na primjer u 2. kolu "okliznuli" protiv Talijana jer, eto, njima je bio "otvoren put do finala". Dalić ili Červar su, dakako, "neznalice", rukometaši, košarkaši, vaterpolisti, pa i nogometaši da ih ima tko voditi, osvajali bi valjda non-stop zlata. Možemo nabrajati unedogled primjere zagađenosti naše sportske sfere. Nešto se ipak, čini se, mijenja nabolje. Danas bar većina javnosti ima koliko-toliko razumijevanja za patnje mlade Naomi Osake ili Simone Biles. Još do jučer nije bilo tako. I to od onih koji sebe nazivaju najmoralnijima i najobjektivnijima, koji se definiraju posebno osjetljiviji prema najugroženijima. Imali smo ne tako davno sličan primjer i u Hrvatskoj. Sjećate se kroz kakve je sve traume prolazila Blanka Vlašić. Problemi s ozljedama i zdravljem utjecali su i na njezinu psihu. Spas i mir pronašla je u vjeri. I umjesto da je podržimo i pozdravimo, što je nakon svega u Riju de Janeiru došla do medalje, što je iz svega "izišla kao pobjednica", ona je zbog zahvale Bogu bila suočena s kritikom i porugom. Od koga? Za promjenu možda pogledajte se u ogledalo. U pametnom telefonu loše vidite vlastiti odsjaj.