Bio je 4. travnja 1982. Osijek. Stadion Gradski vrt. Gledatelja: 40.000. Pred i do danas rekordnim brojem gledatelja na osječkom stadionu Zlatko Kranjčar zabio je s bijele točke vrataru Osijeka Dušanu Alempiću za Dinamovo vodstvo od 2:0. Poslije je Žeravica smanjio za konačnih 2:1 (prvi gol za Dinamo postigao je Panić). Čarobni bijeli šal Ćire Blaževića "omadžijao" je tada i Slavoniju. U ponedjeljak nas je napustio jedan od tih velikih Ćirinih sinova. Zlatko Cico Kranjčar postao je jedan u nizu zbog kojih već sada, na početku ožujka, proklinjemo 2021. godinu. Zbog doživljenog u Osijeku toga proljeća, 1982., ali i zbog činjenice što je volio život i delicije kojih je ovdje kod nas uvijek bilo u izobilju, Cico je rado dolazio u Slavoniju. Ne samo kao igrač Dinama, u kojem je započeo karijeru, nego i kao trener Segeste, svoga Dinama, Samobora, Marsonije, pa Zagreba, s kojim je na pogon slavonskog napadačkog dvojca Olić-Krpan 2002. skinuo "duopol" Dinama i Hajduka osvojivši s "pjesnicima" naslov prvaka Hrvatske. Zanimljivo, iste godine, u jesen, Kranjčar je kao trener Rijeke došao u Osijek. I ispao u Kupu od Grafičara! Cico je među prvim izbornicima prepoznao posebne emocije Slavonije prema Vatrenima. Doveo je Hrvatsku u Osijek, kojoj se 28. svibnja 2006. suprotstavio Iran u "generalki" uoči Svjetskog prvenstva u Njemačkoj. Kada je imenovan izbornikom Hrvatske, postao je prva osoba koja je bila i izbornik i prije toga igrač Hrvatske. Štoviše, kapetan. S kapetanskom vrpcom poveo je "14 hrabrih" u povijesnu, prvu utakmicu protiv SAD-a. Na klupi Hrvatske zamijenio je Otta Barića. Sudbina je htjela da samo dva i pol mjeseca nakon "Herr Otta" i on napusti "zemaljsku momčad". Njih dvojica, Barić na klupi, a Kranjčar kao centarfor, ispisala su najveće trenutke bečkog Rapida kada su 1985. protiv Evertona igrala finale Kupa kupova. Kranjčarovu ulogu izbornika Hrvatske tek sada cijenimo. Ostaje činjenica da se Hrvatska na Svjetsko prvenstvo 2006. plasirala kao prva u skupini, a Cico je smijenjen sa samo jednim porazom u službenoj utakmici, i to od Brazila! Upravo je Kranjčar prvi u reprezentaciju pozvao Luku Modrića tvrdeći kako Luka i njegov sin Niko mogu skupa, u što smo se poslije i uvjerili. Upravo sin Niko bio mu je velik teret kao izborniku. Posebno kod Purgera, kakav je i sam bio po rođenju. Nisu mu mogli tada oprostiti odlazak sina u Hajduk. Drugi su mu zamjerali što je volio zaviriti u čašicu. Nije to ni skrivao.

- Moj trenerski uzor je Branko Zebec. Moram ga pratiti u svemu - odgovarao je Kranjčar svojim kritičarima, uvijek nasmiješen, s vidljiva dva prednja zuba, zbog čega je upravo po njegovu liku napravljena maskota Dinama, kluba čiji ga je još uvijek gazda "gurao niz štenge", također pod izgovorom problema s alkoholom. "Ja se bar ne drogiram", odgovarao je očito britak i jednostavan Cico, nadimka koji je nosio od djetinjstva jer je dugo "cicao" dudu. Kakav je Kranjčar bio igrač, poslije trener, ali cijelo vrijeme osoba, najbolje je u svojim tekstovima opisivao Tomislav Židak. Kroničar i legendarni sportski novinar na onaj svijet otišao je prije četiri godine. Bili su neskriveni intimusi. Skupa su odigrali brojna "treća poluvremena". Sada si Židak i Cico opet zajedno toče "po jednega gemišta". I pjevaju "Suzu za zagorske brege".
K.Lacković