Konfuzija i izgubljenost. Na terenu i izvan njega. Govor tijela, ali i Linin govor, odavali su kako izbornik više ne zna što radi. Totalno je izgubljen i nije to bilo samo u subotnja večer u Kairu. Njegova najava odlaska nakon poraza hrvatskih rukometaša od Argentine nije bila vrhunac. Vrhunac bi bio da je, poput Donalda Trumpa, rekao da je pokraden.

Po nelogičnosti i nesuvislosti podsjetio je Lino Červar na još jednog hrvatskog izbornika, ali onog nogometnog Antu Čačića nakon onoga remija s Finskom. Čačić nije tada znao protiv koga je uopće igrao. Lino ne zna imena svojih igrača. Još je gore što nije znao tko mu treba igrati napad, a tko obranu. Nije se znalo tko ulazi, a tko izlazi na teren. Izrazi lica igrača odavali su da ne vjeruju u ono što Červar radi. A za svakog trenera, odnosno izbornika, najgore je kad mu igrači ne vjeruju, tada je jasno da treba otići. Samo ne na način da se ostavka javno daje pred TV kamerama i to u trenutku dok je Hrvatska još "živa". Na aparatima i sa slabim izgledima za preživljavanje, ali još diše.

Da je kojim slučajem stanje "staro normalno", jedino što bi tada bilo normalno je da nam novi izbornik već bude na putu za Kairo. Ne spašava se u Egiptu samo četvrtfinale, jer u hrvatskom taboru vjerojatno više nitko ne vjeruje da možemo tamo. Spašava se ugled. Ne dogodi li se rasplet sličan onom "čuda gospe Međugorske u Krakovu", bit će ovo najslabiji rezultat Hrvatske na svjetskim prvenstvima u ovom stoljeću. U Francuskoj 2001. bili smo deveti. Poslije toga nikada lošiji od šestog mjesta. Da Katar pobijedi Argentinu, a mi ne dobijemo Dansku, prijeti Hrvatskoj i najlošiji plasman ikada na svjetskim prvenstvima. Dosad je to bilo 13. mjesto u Japanu 1997. A čak i da se dogodi čudo pa da Hrvatska prođe u četvrtfinale, Červar više ne može ostati. Izgubio je svaki kredibilitet i vrijeme je za mirovinu.

No, nismo iluzionisti. Čak i da je "staro normalno" sigurno ne bismo imali novog izbornika na letu za Kairo. Vjerojatno bi Zoran Gobac bio na konferenciji za novinare. Odjeven u trenirku izljepljenu sponzorima, vjerojatno bi pronašao krivca u nekom od igrača i "prodao bozu" kako je strateški cilj hrvatskog rukometa Svjetsko prvenstvo 2025. godine kojem smo domaćini. Što je s Tokiom 2021.? Vise Olimpijske igre. U svakom pogledu. Japanci nisu sigurni u svoje domaćinstvo. Prema viđenom u Egiptu nije sigurno ni da će hrvatski rukometaši vidjeti Tokio čak i da Olimpijskih igara bude. Kvalifikacijama je domaćin Francuska. Tamo će biti Portugal koji je postao ozbiljna reprezentacija. Mnogo ozbiljnija od Argentine.

Populistički je upirati prstom u vodstvo Saveza i prozivati vječnog izvršnog dopredsjednika. Nismo ih hvalili svih ovih 18 godina, pa ne treba ih sada niti kuditi. Populistički će biti kada ovih dana čujete “da u hrvatskom rukometu sve treba mijenjati iz temelja”. Ne, treba mijenjati samo glavnog inženjera. A onda se pozabaviti s trenerskom strukom. Jer novih “inženjera” nema na domaćem tržištu. Tu je glavna zamjerka saveza čak možda i glavni problem hrvatskog rukometa. Mi koji se hvalimo kako smo “učili Europu igrati rukomet”, u godinama najvećih uspjeha nismo profilirali trenere. I naši su odlazili u Katar, pa su ipak “šeici” dali rukomet u ruke Španjolcu. U čijim su rukama sada i naši izgledi za četvrtfinale. Ovisimo o tome da će jedan Španjolac dobiti drugoga. Koji je u subotu očitao lekciju prije svega u pripremi utakmice “samo” pet godina starijem hrvatskom kolegi. Bila je to kapitulacija ne samo Červara nad Cadenasom, nego kapitulacija hrvatske struke nasuprot španjolske. Španjolski treneri danas dominiraju Europom i svijetom. Naših, osim Červara, nema na Svjetskom prvenstvu. Venio Losert pomoćnik je u Egiptu. Kome? Španjolcu! U Europi ni jedan Hrvat ne vodi ni marginalnu reprezentaciju. Čak su i Srbi kojima “ispadaju bomboni” kada pričaju o sustavu hrvatskog rukometa posegnuli za Španjolcem. U Ligi prvaka Vlado Šola vodi najlošiji Zagreb u posljednjih 30 godina. U Europskoj ligi dvojica su već iskorištena i odbačena, Željko Babić u Pelisteru i Slavko Goluža u Tatranu te Hrvoje Horvat u NEXE-u, a koji je trebao biti predodređen za Červarovog nasljednika. Da su stvari išle normalnim tokom. Ovako, ne gubiš samo povjerenje u izbornika nego i u cijeli njegov stožer. Nikakva sramota nije ugledati se na Španjolce. I među njima ima svega. Pomoćnikovih pomoćnika koji su dobili priliku kakvu možda trenutačno niti ne zaslužuju. Imali su zaleđinu i povjerenje. Jedan se, primjerice, okitio naslovom europskog prvaka na Červarovim nacrtima. Bio je na pravom mjestu u pravo vrijeme. Prokušanim španjolskim receptom pada mi na pamet jedna kombinacija. Talant Dušebajev i Petar Metličić. Kirgistanac sa španjolskom putovnicom vodio je Peru u Ciudad Realu kada su bili europski prvaci. Krenimo ispočetka. Ugledajmo se na one koji očito znaju što rade. Nije sramota. Njoj smo danas svjedoci.