Novosti
KOMENTAR

Kakva će Hrvatska biti nakon korone?
Objavljeno 28. ožujka, 2020.

Izbjegavanje panike i smiren pristup rješavanju svakog problema prema jasno definiranim prioritetima jedini je mogući model upravljanja svakom krizom - utoliko je važniji jer se danas suočavamo sa zdravstvenom i ekonomskom kataklizmom kakvu ni jedan scenarij nije mogao predvidjeti niti se itko mogao pripremiti.


Prvo pitanje na koje je svaka vlada morala dati odgovor, a taj odgovor u cijelosti je usmjerio daljnji razvoj događaja, bilo je hoće li temelj mjera koje će poduzimati biti zaštita svakog života koji se može pokušati spasiti ili će prvi cilj biti maksimalno smanjivanje utjecaja pandemije koronavirusa na gospodarstvo. Hrvatska Vlada tu i nije imala previše izbora, naš nacionalni karakter, temperament, snažna emocionalnost nikada ne bi izdržali drugi model koji bi svjesno žrtvovao dio pripadnika ranjivih kategorija među kojima bi iz istih tih razloga bilo isuviše onih koji bi kršili nametnutu izolaciju i obolijevali do letalnog ishoda.

Nikad kao Švedska

Zanimljivo je pri tome da bi upravo Hrvatska s javnim zdravstvom koje svoje osnovne postavke vuče iz socijalističkog razdoblja, koja ima iracionalno veliki broj bolnica širom države koje u normalno vrijeme strahovito opterećuju funkcioniranje zdravstvenog sustava i, recimo, kao posljedicu fikcije jednog bivšeg ministra čak četiri puta veći broj respiratora po glavi stanovnika od Italije, vjerojatno bila među najspremnijim članicama EU-a da iskuša taj model. Švedska, koja je svojim modelom socijalne države najbliža ex-yu sustavu u pogledu prava koja građani imaju u školstvu, zdravstvu, socijali i infrastrukturi tih resora, samo, dakako, na zdravoj ekonomskoj osnovi, još uvijek provodi upravo taj model borbe protiv virusa. Osnovne škole, vrtići, restorani, trgovački centri itd. rade s mjerama opreza. Broj zaraženih u trenutku pisanja ovoga teksta bio je nešto manji od 3000, a broj umrlih 77.


U Hrvatskoj se nakon prve smrti tražio inspekcijski nadzor, a nalaz obdukcije bio je među prvim pitanjima na svakoj tiskovnoj konferenciji Stožera civilne zaštite. Dakle, jasno je da mi kao društvo možemo krenuti samo prvim putem, spašavanjem svakog života, po bilo koju cijenu ili poduzetu mjeru jer bi pokušaj bilo kojeg drugog modela donio kaos - to nam je u srži nacionalnog bića i zato smo uspješni na mnogim poljima na kojima su strast, emocija, ljubav, empatija najvažniji, zato znamo uživati u životu i zato u vremenu izolacije imamo najviše memeova po glavi stanovnika u eteru društvenih mreža. No taj pristup nosi i ogromne ekonomske rizike i zahtijeva snažnu intervenciju države koja je jedina u stanju provesti iznimno složenu i skupu operaciju spašavanja poduzeća koja su zbog trenutačnog prekida svih najvažnijih gospodarskih tijekova ušla u fazu poslovanja za koju ne postoji prethodno iskustvo, niti ju mogu sama prebroditi, posebice ne u toliko fiskalno opterećujećem okruženju kao što je naše.


No isti onaj gen zbog kojega nikada nećemo biti Švedska ima i svoje negativne strane. Drugo važno pitanje na koje Vlada mora dati odgovor jest kako se će nositi s posljedicama svoje prve odluke. U presudnoj borbi za budućnost hrvatske ekonomije, prevladavajući mentalni sklop radi ogromnu štetu jer je upravo u tijeku otvoreno natjecanje u osporavanju mjera predloženih od strane Vlade pri čemu je evidentno nekoliko pojava – prvo, da je velika većina salonskih stručnjaka, analitičara i teoretičara u funkciji određenih interesnih skupina koji javnim pritiskom nastoje usmjeriti državnu pomoć u pravcu koji bi prije svega odgovarao njihovim businessima; drugo, da stavove ad hoc kreiranih tzv. udruga poduzetnika koje pune javni prostor dajući si legitimitet izmišljenim brojkama navodnih članova (u šest dana tijekom kojih se uz epidemiju dogodio i razorni potres u Zagrebu jedna od njih prodaje ideju da je okupila 60.000 poduzetnika koji su joj dali pravo da ih zastupa) potpisuju osobe koje prema podatcima poslovnih servisa zapošljavaju samo stotinjak ljudi; treće, da oporbene stranke, odnosno veći dio ljudi koji ih vodi, nisu kapacitet koji bi mogao parirati upravljanju krizom koje je HDZ-u i Vladi donijelo podršku na konstruktivan način, već je populizam najniže vrste instinktivni odgovor; i četvrto, da sindikalni vođe, posebice oni iz javnog sektora, nisu s planeta Zemlje, nego onostrani oblici života nesvjesni okoline.


Zadržimo se samo na fiksaciji hoće li porezne i druge obveze prema državi biti otpisane ili odgođene. Naime, najvećem dijelu tvrtki sada je najvažnije da trenutačno ne moraju platiti određena davanja, koncentrirati se na premoštavanje šoka izazvanog sredinom ožujka i planiranje rada u idućih nekoliko mjeseci jer i dalje nitko ne zna što nas čeka i koliko dugo. Tek nakon reanimacije poslovnih procesa u prvim tjednima primjene Vladinih mjera doći će na red procjena koliko će kriza trajati, postojat će jasnija slika kako ćemo ju preživjeti i hoćemo li biti sposobni u nekom trenutku početi vraćati ono što sada ne možemo platiti. Ili će se, što je vjerojatnije, to morati prosuđivati za svakoga posebno. Jer i država koja će sve to pomagati, plaćati velike troškove zdravstvene krize i obnovu života na svim razinama, mora vrlo racionalno pristupiti planiranju tog hoda po žici. Dakle, sada, danas, sutra, idući tjedan nije vrijeme za pitanje otpis ili odgoda. Uostalom, suprotno punjačima javnog prostora Večernji list u pregledu mjera koje poduzimaju europske države objavljenom jučer na njihovoj web-stranici donosi: "Zasad se čini da rijetko koja država ide odmah u otpis poreza osim, primjerice, Mađarske, koja je samo dio najmanjih poduzeća, u sustavu KATA koji je sličan našem sustavu paušalnog obrta, oslobodila plaćanja tog KATA poreza tijekom tri mjeseca. Sve drugo je odgoda plaćanja poreza. Francuska vlada dala je odgodu plaćanja poreza i doprinosa, a u najteže pogođenim poduzećima i klasičan otpis, no tek nakon analize svakog takvog primjera pojedinačno. Nizozemska i Velika Britanija govore o odgodi plaćanja poreza, od onih na dohodak i na dobit do PDV-a. U Nizozemskoj na tri mjeseca, s time da za dodatna tri mjeseca ipak najavljuju da će trebati izjava neovisnog vještaka da je stanje u poduzeću koje traži odgodu plaćanja poreza zaista loše. Britanska vlada na svojim web-stranicama kaže: ‘Podržat ćemo biznis tako što ćemo odgoditi plaćanje PDV-a za tri mjeseca‘, a također se nudi i odgoda plaćanja poreza na dohodak. I njemačke mjere, koje su zbog svoje izdašnosti prozvane ‘financijskom bazukom‘, predviđaju subvencije za tvrtke koje će zadržati radnike po skraćenom radnom vremenu, kao i pravo na odgodu i smanjenje porezne osnovice za porez na promet. Italija produljuje porezne rokove za stanovnike i tvrtke u tzv. crvenim područjima do 31. svibnja, a tvrtke s padom prihoda većim od 25 posto dobit će porezne olakšice, kao i 50-postotnu poreznu olakšicu na troškove sanitacije i ostalih mjera za zaustavljanje širenja virusa."
Pravi set

Kao što vidimo, nigdje nema unaprijed definiranog i bezrezervnog otpisa koji vrišti iz izjava svih tih posvuduša, "stručnjaka", "analitičara", teoretičara i sličnih trbuhozboraca koji danas nastoje lobirati za naručitelje njihovih usluga jednako kao što su se obrušavali na spašavanje i restrukturiranje nekadašnjeg Agrokora čije sastavnice, kao što vidimo, i dalje rade i zapošljavaju, a da operacija nije plaćena ni lipom državnog novca i da je najveća cijena koju je država platila bio gubitak Martine Dalić iz izvršne vlasti, osobe upravo onog profila kakav nam sada presušno treba. Premda će, jasno je koliko i žalosno, beskorisni političar općeg tipa poput Peđe Grbina jeftinim trikovima iskazivati nezadovoljstvo mogućnošću da Dalić sudjeluje u ekonomskom kriznom savjetu.

Taj je savjet, pak, s najavom uključivanja stvarnih stručnjaka, HUP-a kao jedinog relevantnog predstavnika poduzetnika, šefova vodećih kompanija, pa i oporbenih političara ekonomski etabliranog profila, najbolji odgovor prekomjernom lobističkom granatiranju, i sama činjenica da ga je Vlada gotovo u formi nekog tijela nacionalnog jedinstva spremna okupiti jasno govori da bi i odgovor na drugo važno pitanje mogao dati rezultat kao što ga danas daje odgovor na prvo – relativno mali broj oboljelih, smrtnost koja je u okviru teških onkoloških bolesnika, i minimalna lokalna transmisija. Uspijemo li pronaći taj pravi set mjera, i to još u što širem konsenzusu, ova će država biti iznenađujuće spremna započeti traženje odgovora na treće ključno pitanje: Kakav će biti svijet nakon korone i Hrvatska u njemu?


Piše: Bojan DIVJAK