ANA LEKO, DJELATNICA MEGGLEA

Ljubav podijeljena na Hrvatsku i Španjolsku

 

Svaki dan Donjograđanka Ana Leko (52) odlazi na svoje radno mjesto, za punilicu mlijeka u tvornici Meggle, gdje, u jednoj od tri smjene, radi kao operater u proizvodnji. Čini to, kaže, uzdignute glave, kao i u Domovinskom ratu. "Radim u prehrambenoj industriji, u proizvodnji jedne od najvažnijih namirnica. Sretna sam što znam da dajem doprinos funkcioniranju života u ovim nepojmljivo teškim okolnostima. Kad mi je teško, zamislim nasmiješena lica djece koja sa svojim obiteljima za doručak piju mlijeko, jedu gris ili čokolino i srce mi ostaje na pravom mjestu. I suprug Ivica svakodnevno je na poslu", kaže Ana.

 

Hvali svog poslodavca, koji im je, kaže, osigurao sve higijenske mjere još u veljači. Svakodnevno se obavlja dezinfekcija pogona, djelatnici dobivaju jednokratne maske i rukavice, a tvornica i inače ima najviše higijenske standarde. "I plaće su nam zajamčene! Štoviše, neki mi je dan isplaćena jubilarna nagrada za 20 godina vjernosti tvrtki. Planirala sam si kupiti novi bicikl i počastiti kolegice Anitu, Milku i Biljanu, no to će morati pričekati dok svi zajedno ne pobijedimo ovu pošast", nepokolebljiva je.

Mnogi bi, da su na njezinu mjestu, pokleknuli pod golemim pritiskom ove distopijske stvarnosti. Štoviše, Anin jedinac Marijan živi u Valenciji, španjolskom gradu koji u karanteni proživljava najteže dane. Marijan se odselio u Španjolsku u rujnu prošle godine zbog najljepšeg razloga - ljubavi. U Zagrebu, gdje je radio, upoznao je studenticu na razmjeni. Alicia i on postali su par, a kada je razmjena završila, nisu se mogli razdvojiti. Marijan je otišao u Valenciju i zaposlio se. Epidemija je njihove snove stavila na čekanje. "Svaki se dan čujem sa sinom. On i Alicia znaju da se brinem i koliko mi je važno znati da su na sigurnom. Restoran u kojemu je Marijan zaposlen privremeno je zatvoren, pa Alicia i on izlaze iz stana samo po namirnice. On uči španjolski, ona hrvatski, gledaju TV, čitaju, kuhaju, kuju planove... To činim i ja, ne gubim vjeru da će cijela obitelj uskoro ponovo biti na okupu, možda već u srpnju, kada sin ima rođendan. Veselila bi mu se i baka Mila (82), koja je pravi uzor ponašanja. S nama je u kućanstvu, nikamo ne ide, gleda TV, čita Glas Slavonije, uživa u kavi i razgovoru s nama", kaže Ana.

U kući su, ističe, učinili sve da zadrže obiteljsku slogu. "Osim na posao, izlazimo još samo po hranu i lijekove. A kada sve prođe, sjest ću u avion ili na taj svoj novi bicikl i otići zagrliti sve koje volim. Do tada ću im dobre vibracije, na hrvatskom ili španjolskom, prenositi preko telefona", odlučna je Ana.

VLADIMIR ANDRIĆ, GLUMAC

Prvi put sam toliko vremena s djecom

 

Naravno, strogo se držimo uputa Stožera civilne zaštite, ali s izolacijom smo počeli čak i koji dan ranije jer imamo dvije kćerkice i strah za njihovo zdravlje kako i za zdravlje sugrađana motivira nas da poštujemo sva pravila i da budemo dio rješenja, a ne problema. Kaže to Vladimir Andrić, vinkovački glumac GK-a "Joza Ivakić" gdje igra više od 30 uloga, redatelj je predstava za djecu, autor dokumentaraca o Ovčari i, kako kaže, najvažnije, suprug Katarine i tata male Ruže i Mile.

Dio kazališta ne radi, nema predstava, proba ni gostovanja, ali uprava, računovodstvo i marketing rade u smanjenom obujmu.

 

"Nikad kazalište ne prestaje s radom, ako ništa, uvijek radi mašta nas, vinkovačkih kazalištaraca koji jedva čekamo da ponovno stanemo pred vinkovačku publiku. Vrijeme provodim s obitelji, vrtići su zatvoreni, tako da prijepodne čuvam kćerke dok supruga, psihologinja u OŠ ‘Vladimir Nazor‘, pomaže u provedbi projekta ‘Škola na daljinu‘. Prvi put provodim toliko vremena s djecom i moram priznati da u početku i nije bilo baš lako i divim se svima koji svakodnevno čuvaju malu djecu, jer to je vrlo zahtjevna aktivnost, ali za dva-tri dana smo se prokužili i sada uživamo, ako se to u ovakvim vremenima može reći. Tehnologije i društvene mreže omogućile su nam da smo svi u svakom trenutku zajedno. Tako je i s mojim prijateljima, imamo svoje chat-grupe u kojima razmjenjujemo informacije i, naravno, zafrkancije. Humor je ono što nas podigne i pomogne nam da se lakše nosimo s ovom situacijom. Naš narod unatoč problemima u kojima se našao pronalazi razne načine da si olakša situaciju i siguran sam da ćemo pobijediti i Covid-19", kaže Andrić dodajući kako mu je žao što su članovi glumačkog ansambla Katarina Krištić i Dorian Paulić odlučili napustiti Hrvatsku, pa već sada u kazalištu razmišljaju kako ih zamijeniti.

"Priznajem, sada me već ozbiljno hvata kriza, pa i nostalgija za ‘daskama koje život znače‘ i za publikom. Nedostaju mi predstave, kolege glumci, ekipa iz tehnike, smijeh, svađe i kave koje su neodvojivi dio suživota umjetničkog i tehničkog osoblja vinkovačkog kazališta. Ali, moramo biti odgovorni i sve ovo izdržati jer što se savjesnije držimo uputa mjerodavnih, to ćemo se prije moći vidjeti, družiti, glumiti i slaviti život. Ova izolacija ima i jednu pozitivnu stvar, a to je da ćemo se svi uspjeti dobro odmoriti i kada dođe prvi termin predstave, bit ćemo odmorni i spremi za probe kojima se uigravamo i podsjećamo na predstavu koja nas čeka", kaže 36-godišnji vinkovački glumac.

ANA GOVORKO, UČITELJICA

Nedostaje mi moja mala učionica s peći na drva

 

Ana Govorko učiteljica je razredne nastave u trorazrednoj kombinaciji u malom slavonskom selu Gradac Našički. Njezin razred nema mnogo đaka, ali ima tri različita obrazovna programa svaki nastavni sat. Ana kaže da joj posao nije stresan, ali je prebacivanje iz razreda u razred postalo svakodnevna rutina u kojoj sve ide svojim tijekom. Otkako je krenula nastava na daljinu, stvari su postale složenije. "Kad smo dobili obavijest kako ćemo nastavu održavati preko aplikacije Teams, uhvatila me panika. Nisam bila spremna na to. Iako već godinama imamo razna stručna usavršavanja, webinare te rješavamo sustav za izradu i pohađanje e-kolegija Loomen, moje znanje o aplikacijama i virtualnim učionicama visjelo je negdje u zraku jer je to trebalo doći tek u idućim mjesecima", rekla je Ana.

 

Kako navodi, sreća pa su sve učiteljice složne, pomažu si i u stalnom su kontaktu preko Viber grupa. Tako je Ana dobila upute i krenula pisati i izrađivati materijale koji će njezinoj djeci biti od pomoći u idućim danima. Sve se činilo lako dok sustav nije pao prvi put, pa drugi put... Stigla je nedjelja navečer, a Aninih materijala za nastavu nije bilo. Tada je odlučila svoj razred okupiti preko Vibera, što se pokazalo dobrim. "Dobili smo i obavijest kako će HRT3 emitirati obrazovne sadržaje po razredima. Tada sam shvatila da moram gledati televiziju od 8 do 16.30. Dodatne probleme stvorilo je to što smo morali dolaziti u školu od 8 do 13 sati, a poslije škole mi treba još pola sata da se dovezem doma. Bila sam prestrašena! Prvi tjedan prolazio je sporo. Nisam jela i nisam spavala", prepričava svoje iskustvo Ana. Dan se sveo na odlazak u školu, praćenje nastavnih sadržaja na TV-u te slanje materijala i zadataka koje djeca trebaju napraviti i tako do 16.30. Nakon toga odgovarala je na poruke i pregledavala što su djeca napravila. "Rekla bih da smo po cijele dane uz računala, mobitele, pravimo prezentacije, kvizove, snimamo svoja videa i dobivamo pozitivne povratne informacije. Ovaj ponedjeljak započeo je nešto lakše sad kad znam što me čeka i po kojem principu trebam dalje. U Viber grupi imam slobodu i šaljem materijale po razredima. Nije kao u učionici gdje izmjenjujem tri nastavne jedinice u jednom satu, dakle, pregledno je i imam neki svoj red." Ana navodi kako joj nedostaje njezina mala učionica s pećima na drva, nedostaju joj nasmijana lica učenika, nedostaje joj tisuću puta "učiteljice", a nedostaje joj i da ju ljute! "Žar u očima je neupitan kad sam u direktnoj interakciji sa svojom dječicom. Iskreno se nadam da će ovo brzo proći da ih sve izgrlim i izljubim", poručila je Ana.