Iz Đakova u Osijek, pa natrag u Đakovo, onda u Njemačku, pa konačno u Španjolsku. To je rukometni put Kristiana Eskeričića, desnoga vanjskog španjolske Liberbank Cuence, kluba koji ove sezone igra u skupini EHF Kupa. Dakako, razlog našeg poziva u grad na pola puta između Madrida i Valencije nije nastavak europskog klupskog natjecanja, nego današnji susret Hrvatske i Španjolske koji će se, dakako, pratiti i u privremenom domu 25-godišnjeg Đakovčanina.

- Naravno da gledam svaku utakmicu Hrvatske i dakako da ljudi s kojima sam okružen prate i komentiraju Europsko prvenstvo, ali morate shvatiti kako se radi uglavnom o rukometnim krugovima. Mislim kako toga fanatizma koji se svake godine stvori zbog rukometa u Hrvatskoj ovdje nema - kaže Eskeričić, koji je ukratko prepričao svoj rukometni put.

- Započeo sam igrati rukomet u Đakovu, a kako sam došao u srednju školu u Osijek tada sam i tamo prešao. Igrao sam u odličnoj generaciji s Antom Kuduzom, Nedićem, Vukušićem, Ranogajcem. Osvojili smo titulu kadetskog viceprvaka Hrvatske, a ja sam bio proglašen najboljim desnim vanjskim. Uslijedio je povratak u Đakovo kada se klub vratio u Premijer ligu, i tamo sam igrao dvije godine. S 20 godina odlučio sam otići u Njemačku, prvo u jednoga trećeligaša, pa sam na poziv Dragana Markovića, tadašnjeg izbornika Bosne i Hercegovine, došao u jednoga četvrtoligaša s kojim smo ušli u treću ligu. No, uslijedio je poziv u Cuencu na probu. Prošao sam i ovdje sam već drugu sezonu.

Nekada je španjolska Liga Asobal bila u rangu Njemačke. Barcelona, Ciudad Real, Portland San Antonio, Ademar Leon, bili su privlačna sredina. A danas?

- Uslijedila je kriza, godine kada je samo Barcelona opstala na vrhunskoj razini. Ali, zadnje tri-četiri godine stvari su se stabilizirale i ide nabolje. Ima sve više stranaca, posebice dolaze iz Južne Amerike i Portugala. Mislim kako je španjolska liga idealna za napredak igrača u tehničko-taktičkom pogledu. Nema fizikalije kao u Njemačkoj ili Francuskoj. Mnogo se radi na taktici. Kaže se da ako želiš učiti rukomet onda ideš u Španjolsku.

S kakvim su ambicijama uopće Španjolci stigli na ovo Europsko prvenstvo?

- Mislim s najvećim. Došli su obraniti naslov prvaka Europe. I pokazali su do sada kako su to u stanju napraviti. Mislim kako će to danas biti jako zanimljiva utakmica.

Kako ti se čini Hrvatska? Tvoj Đakovčanin Duvnjak? Poznaješ li ga?

- Iskreno, znam mu oca Ivu, a s Domagojem sam se upoznao jednom, dok sam bio na pripremama s kadetskom reprezentacijom, i kratko popričao. Vjerujem da će biti bolja prilika. U njegovom slučaju pokazalo se koliko se krvavi rad isplati. Kada sam gledao pripreme nije mi to dobro izgledalo, no djelujemo sve bolje. Imamo jak kolektivni duh i siguran sam kako ćemo se kući vratiti s medaljom.

Možda se Hrvatska i Španjolska ponovno sastanu na Europskom prvenstvu, ali u finalu?

- Iskreno, to bih najviše volio. Pa da ih dobijemo i da se poslije naslađujem pred ovim mojim Španjolcima.

Na ovom Europskom prvenstvu samo smo s jednim ljevakom na desnom vanjskom. A imamo ih diljem Europe.

- A znate kako se kaže, daleko od očiju daleko od srca. Ne, ne mislim se gurati, premda mi je igrati za reprezentaciju životni san. Ja tu u potpunosti čak razumijem izbornika. Nije lako uvesti novoga igrača. Treba se on uklopiti, upoznati se s igračima, pohvatati sve zamisli na treningu. Zato postoji potreba okupljanja tijekom godine. Pa neka se sam izbornik uvjeri na koga može kasnije računati - zaključio je Đakovčanin u Španjolskoj. K. Lacković