Krajem prošlog mjeseca kardiologinja Ivana Šmit postala je nova predsjednica Hrvatske udruge bolničkih liječnika. Upravo je ona jedan od osnivača te udruge te je u prošlom mandatu bila na funkciji dopredsjednice. Svoja razmišljanja o stanju hrvatskog zdravstva i struke podijelila je i s našim čitateljima u svom prvom intervjuu za Glas Slavonije.

Koja je vaša ocjena rada prošlog vodstva HUBOL-a i koji su vaši prioriteti kao nove predsjednice?

- Sama sam bila dio proteklog vodstva kao dopredsjednik udruge te mogu reći da sam osobno bila zadovoljna radom udruge do početka ove godine, kada su, nažalost, izbori za funkcije u HLK-u i nesuglasice oko stava kako HUBOL treba pristupiti izborima blokirali rad udruge do te mjere da se gotovo uopće nismo pojavljivali u medijskom prostoru, a i uobičajene aktivnosti udruge, koje su prije toga bile rutina, isto su reducirane. To me jako ražalostilo, s obzirom na to da je udruga osnovana upravo zato da danonoćno prati zdravstveni sustav i pravodobno reagira na sve aktivnosti koje se tiču zdravstvenog sustava. Te aktivnosti predstavili smo kao naš program pri osnivanju udruge, i to je razlog zbog kojega su se naši članovi u udrugu učlanili i što i dalje, pretpostavljam, od udruge očekuju u budućnosti. Da nam je zdravstveni sustav u sveobuhvatnoj krizi, mislim da nije potrebno previše naglašavati, inače ne bi bilo potrebe za osnivanjem udruge poput HUBOL-a. HUBOL je uvijek do sada kritizirao, ali i nudio rješenja, prema tome mislim da smo jedinstveni na zdravstvenoj sceni. Informacije s kojima smo izlazili u javnost uvijek su bile provjerene, istinite, temeljile su se na vlastitim istraživanjima, anketama i uvijek su nudile javnosti realnu sliku sustava. To su temelji na kojima želimo voditi udrugu, cijelo predsjedništvo, Izvršni odbor i ja, jer udrugu vodi tim ljudi, a ne pojedinac. S obzirom na to da smo tek preuzeli udrugu, potrebno je vremena da proširimo svoj koncept jer imamo mnogo novih ideja o kojima ćemo pravodobno upoznati svoje članove. Istovremeno nam je u fokusu interesa vratiti dostojanstvo i ugled liječničkoj struci koja je, sa žaljenjem moram napomenuti, u ovom trenutku vrlo ponižena i podcijenjena. Rezultat je veliki egzodus liječnika koji će u konačnici dovesti do potpunog urušavanja ako ne napravimo cjelovite i detaljne promjene. Tu smo spremni kao, bit ću neskromna, dobri poznavatelji sustava ponuditi ponovo suradnju svima u zdravstvenoj administraciji, no za sada za to nije bilo sluha ni volje.

Kako bolnički liječnici gledaju na štrajk prosvjetara? U kontekstu toga su i dalje u tijeku pregovori oko kolektivnog ugovora za liječnike, a i nedavno je objavljena informacija, primjerice, o iznimno niskih plaća specijalizanata?

- Prosvjetni radnici imaju jedan veliki privilegij, a to je da mogu sami organizirati štrajk. Nama je to pravo oduzeto promjenom Zakona o reprezentativnosti te o svojim radnim pravima više ne odlučujemo, iako smo nositelji sustava. Kritizira nas se kada u javnosti uspoređujemo svoj položaj s primjerima iz drugih struka, no činjenica je da naša radna prava određuju čistačice, nosači, administrativni radnici i drugo nemedicinsko osoblje, i to je kao da sudcima plaće i radna prava određuju daktilografi. Ne podcjenjujemo nikoga, no kako se čistačice ili nosači mogu primjereno boriti za prava liječnika i argumentirati na bilo kojim pregovorima za radna prava specifičnosti našeg posla kada oni sami taj posao ne obavljaju? Naravno da je njima u interesu izboriti što bolje uvjete rada za svoju struku, no naš se glas niti ne čuje. Sami nosimo svoju profesionalnu odgovornost na leđima i nitko ju s nama ne dijeli, a o svojim radnim pravima nigdje ne odlučujemo. Plaće specijalizanata samo su kap u moru nelogičnosti. Nije li apsurd da prosječna plaća u Zagrebu bude veća od plaće specijalizanta? Naši liječnici svakodnevno su opskrbljeni svim informacijama o tome kako liječnici žive i rade u razvijenim europskim državama i sve više ih se odlučuje napustiti domovinu i ugrabiti tu stabilnost, ne samo ekonomsku nego i onu koja se krije u naoko nevidljivim stvarima o kojima javnost puno ne zna, poput činjenice da se u većini država strogo pazi da prekovremeni sati ne pređu zakonom dozvoljeni maksimum, da su puno bolje plaćeni nego redoviti sati, da se liječnicima osiguravaju pogodnosti za djecu, zapošljavaju se bračni sudružnici i tako dalje. Evo samo još jedan podatak koji smo nekad spominjali, a sada dosta zaboravljamo. Nigdje zakonom nije definiran maksimalni broj pripravnosti koje liječnik "smije odraditi" mjesečno, pa se tako događa da pojedini liječnici imaju rasporedom određeno pola mjeseca pripravnosti - iza kojih često uredno ujutro dolaze na svoj posao bez obzira jesu li noću u 2 ili 3 sata odlazili u bolnicu radi intervencija koje mogu potrajati i po nekoliko sati. Takav posao rade interventni kardiolozi, radiolozi, kardiokirurzi, liječnici s vrlo dugotrajnom edukacijom koji u razvijenim državama svijeta imaju vrlo velika primanja jer su veliki dio svog života žrtvovali da bi postali to što jesu i stekli znanja da znaju izvoditi takve procedure. Mi u Hrvatskoj takve liječnike plaćamo u pripravnosti oko osam do devet kuna po satu. Vi kada ste pripravni, ne možete planirati ništa sa svojom obitelji, ni dječje rođendane, odlaske na proslave, ne smijete popiti čašu vina, pivo jer morate sjesti u auto i po pozivu otići na svoje radno mjesto. Nakon godina takvog života vjerujte da se svaka ponuda koju liječnik dobije iz inozemstva čini poput dobitka na lotu.


Ministar Kujundžić tvrdi kako se od 600 liječnika koji su otišli na rad u inozemstvo više od polovine već vratilo. Kako vi gledate na odlazak hrvatskih liječnika i ukupno brojno stanje liječnika u Hrvatskoj?

- Ne znam otkud ministru Kujundžiću podatak da se polovina liječnika od onih koji su otišli u inozemstvo vratila u Hrvatsku. Za početak, voljela bih da je ministar zdravstva bolje informiran o broju liječnika koji su napustili sustav jer riječ je o oko 800 liječnika. Vratili su se samo pojedinci u vrlo zanemarivom broju. Mogu razumjeti svakog svog kolegu koji je odlučio otići jer se godinama ništa globalno u zdravstvenom sustavu ne mijenja što bi popravilo situaciju za liječnike. Nema niti bilo kakvih pokazatelja koji bi ukazali na mogućnost promjene nabolje u bliskoj budućnosti. Liječnici su pametni ljudi i znaju prepoznati sve svoje mogućnosti i nakon godina čekanja, osobito uz pozitivne informacije kolega koji su davno napustili sustav, biraju za sebe bolju budućnost. Nitko im to ne smije zamjeriti. Svatko si, ako ima mogućnost, bira bolje sutra, zar ne? I inženjeri i ekonomisti i arhitekti i kuhari i konobari, bravari, dakle svi. Država je ta koja se mora pobrinuti da zadrži svoje liječnike, kako su to prije nas napravile države koje su se suočile malo prije nas s istim problemom, poput Rumunjske. Hrvatska nije ispod Rumunjske prema ekonomskim pokazateljima, ali je Rumunjska u svoje liječnike uložila jer je shvatila da uskoro neće imati nikakvih liječnika u zdravstvenim ustanovama. Žalosna je činjenica da Hrvatska svojim stavom kao da čeka upravo taj scenarij i ne poduzima pravodobne korake da to spriječi.

Kakvo je vaše općenito mišljenje o stanju zdravstva i kvaliteti bolničkog liječenja u Hrvatskoj?

- Prosjek godina hrvatskih specijalista je više od 50 godina, Hrvatsku napušta sve više mladih liječnika odmah nakon završenog medicinskog fakulteta, koji u sustav uopće niti ne uđu, opće bolnice raspisuju po 20 - 50 natječaja za specijalizacije na koje se redovito javlja sve manje liječnika, pa do apsurda da se na pojedine natječaje ne javi ni jedan liječnik. To su činjenice od kojih nitko ne može pobjeći. Bolnice su u dugovima i pred blokadom, pojedine uopće ne zadovoljavaju zakone da bi postojale kao bolnice, zakoni se krše posvuda u sustavu. Liječnici ga održavaju svojim protuzakonitim radom koji im država onda plaća manje od redovitog rada, zbog čega su podignute brojne tužbe na hrvatskim sudovima. Sreća pa su hrvatski sudci prepoznali taj problem i sudska praksa za sada pokazuje trend presuda u korist liječnika, ali zar je do toga uopće trebalo doći? Mislim da na mnogim stvarima treba hitno poraditi. Znam da smo već dosadili našem narodu s rečenicom: sustav će se urušiti, ali doista hoće, jer oni koji ga održavaju više nemaju snage. Jednostavno to više ne mogu jer ih je sve manje, a rade sve više i sve su stariji.